Trideset i pet godina dijelim život s umjetnikom...Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i životnih istina.
U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.
U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.
Naučih kako cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti.
U njegovom pogledu se ogleda mladi dan… potopljena ljepota profanog vremena… snovitost svetosti s izvorišta ljepote…
Kada stavi svoj dlan na moje čelo uzburka se stanićje u misaonom režnju, zatitraju neuroni i kao leptiri oplođuju osjećajno cvijeće. U sjećanju zaiskre zrna pijeska, mekana postelja našeg naglog ljeta...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka.
Na početku naše priče, u vremenu dolazaka i odlazaka, susreta i rastanaka pitah sebe i tebe pišući ti pisma...
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta?
Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu...
iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja
Osjećam moć kojom nas oplemenjuje sudbina… ispisuje sinopsis života bez didasktalija… sretna naslućujem pomak vremena, nagnuće u trenutak otpuštanja iluzija i pronalaženja uzročnika uskrsnuća u zbilji… odsjaj zlatne zavojnice premostivosti između simetrije i asimetrije u savršenstvo stolovanja u hramu ljubavi… titrajuće strune se sjedinjuju u put između tebe i mene… u stazu kojom zagrljeni koračamo… tišina nas oplemenjuje nečujnim zvukovima sonate od snova… uzvišenost ljubavi izranja iz pjeska i pjene i očarava nas svojim moćima… predajemo se njenoj nesvrsishodnosti i živimo njenu tankoćutnost…
ne, ne mjerim duljinu svjetlosnih valova koji se prelamaju u prizmi svjesnosti… ćutim njihovu snagu i vrtloženje fotona u spektru dugina sjaja… spoznajem… ljubav je nutarnja svjetlost… a ona
nije ni val, ni ćestica…
U pukotini srca titra tvoja tišina, sjedinjuje se s mojom.
Volim naša tihovanja u kojima se rađa nadahnuće. Gledaš me očima boje snova, cijepiš me dobrotom, daruješ mi svetost mladog dana. I dok nad gradom putuju oblaci ja putujem u krajnosti nebeskih sfera, čujem nečujnu simfoniju svemira, razumijem govor munja i gromova, šum vjetra, romor žrvnja vremena, tihovanje duše kamena i neprolaznost ljubavi.
U tom nježnom zatočeništvu ćutim slobodu.
Dijana Jelčić