Jabuka je ostala na ormaru...
Bili smo putnici vremenom, plovili svijetom izmišljenim samo za nas.
Usidrili se iza zrcala stvarnosti, u beskraju odsanjanih slika, razgovarali o čaroliji poetskih opsjenara,
o prvom grijehu i njegovom uzročniku.
Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san...
Želim da znaš. Prije tebe je u mom životu bilo drugih žena, lijepih žena.
Znam, čekala sam naš susret u zavjetrini sna.
Vjerovao sam, nalazim se u ovozemaljskom raju, a onda se
jabuka otkotrljala s ormara na pod... rekao sam,
spakuj svoje stvari i idi... zaplakala je
ustao sam, podigao prašnjavu jabuku i položio na stol.
Prišla je stolu uzela jabuku, obrisala je i plakala.
Ostavi tu jabuku i idi... bojim se prvog grijeha...
krenula je k vratima... zavapio sam... ostani,
ali i ona se bojala, otišla je.
Jabuku nisi zagrizao, sačuvali ste raj.
Nije bila jabuka razdora, tek kasnije sam shvatio, nije bila ni ljubav.
U mekoći tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.
Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu. Bila je spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života...
Pjesmom nepoznatog autora si kazivao san.
Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.
Stih je zamirisao ružinim uljem i jabukom na ormaru.
Ostavio trag u fjordovima hladnih mora, titraje riffova u beskraju svemira,
iskri u kristalnoj piramidi vječnosti, ugnjezdio u krošnji drva spoznaje
oko kojeg se ovijam kao lovor u rana svitanja.
Život je kao crno vino… čuvano u evanđeoskim mješinama… pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja… Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih… mi djeca … mi ispisujemo elegiju tugama… poeziju suza… sonete snova i balade ljubavi…
Jabuka je ostala na ormaru.
Dijana Jelčić
|
