Moj prvi sat...
Buket godina čini svoje. Kao poezija ruža titraju sjećanja na djetinjstvo... Izranjaju slike spremljene u galeriji pamćenja...
Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam
uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole,
u njihovim rukama darovi... knjige...
Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Junaci Pavlove ulice, Družba Pere kvržice, Kula gromovnica, Bakica, Robinson, Heidi, Kroz pijesak i prašumu, Šeheradine priče, Grof Montekristo...
i Mama, volim te... meni najdraža knjiga djetinjstva...
Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci buket ruža i mala kutijica...
Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat...
Sjećam dedinih riječi... neka ti životna staza ne bude trnovita. neka tobudu ružine ltice... a ura neka bude mjerilo vremena, njegovu moć osjećaj srcem...
ta mala urica više ne otkucava vrijeme... ipak je još uvijek čuvam...
Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim mu korake.
Osjećam njegov ritam,
načelo trajanja,
dimenziju postojeću
samo na koordinatama srca. .
U njoj postojim,
mjenjam se,
sjećam...
ushita dolazećeg, bljeska lijepe slutnje, uskovitlanog htijenja,
bezimene iskra i susreta samotnih tragača.
Kičastim kolažima pokušavam utjeloviti dedinu želju... ostvarila se...
Razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu i navalu tišine,
zgusnuće dva srca u jedno
i priču o tebi i meni.
Dijana Jelčić
|
