Trnoviti puti...
Privid pejsaža trpkih sjećanja se s vremena na vrijeme dogodi u svijesti. To je prisila uma da ne zaboravim pakao gorkih uspomena, da se prisjetim izgaranja ideala i spaljivanja iluzija. Zaiskrila je slika usnule Aleksandrije. Vidim požar u biblioteci. Nestanak svjedočanstava upisanih na tisićama zarolanih papirusa. Lutam zgarištem metropole u kojoj mirišu svete smole i pucketaju iskre u pepelu porijekla. Ta mala Sunca, čuvari svjetlosti obasjavaju kamena okna prošlosti oslikana sjećanjima umrlih. Bez povratka u nekropolu sudbine ne bih mogla slaviti pobjedu nad stihijom vremena.
Dozvala sam misao odlutalu u pejsaže trpkih sjećanja...
Iznad žrtvenika sjećanja blješti zlatna hostija. Na zidovima pamćenja iscrtana ikonografija prošlosti. Osjećam miris lovora i bunike, vidim boje nepostojeće u duginom spektru. Iluzija želje, nepostojeći trenutak u protoku vječnosti, igra tišine i sudbine. Čujem vrisak ljepote. Ćutim zagrljaj nepostojećeg sa postojećim, u srcu novi ritam. Ono zaboravlja odkucaje, savladava prepone u maratonu zbilje.
Zbilja je svijet zemlje, zraka, vatre, vode i petog elementa, esencije ubrizgane u genetski kod rodoslovlja.
Hoće li vjesnik nutarnje ljepote preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?
Na oknu vremena iskra nade, nečujni odgovor srca svjedoči moć čarolije osjećanja osjećaja…
Zapjenušao je ocean snova... na žalu zagrljaj pjeska i pjene... slika Venerina rođenja i bijela ptica na horizontu vjerovanja... mirno je sletila na dlan jutrenja... njeno paperije je donijelo toplinu u ovo hladno zimsko jutro... u sjaju njenih očiju naslutih kraj potonuća u žalopojkama prohujalog vremena.
Vidjeh sebe na žici, sjetih se balansiranja na tananoj niti zablude, vidjeh nestajanje crno- bijelih kontura bez sadržajnih vrijednosti... nestajanje igre sjenkovoitih utvara... shvatih da je to bila tek opsjena nevidljivog opsjenara zbilje... naopako okrenutog šarlatana odbjeglog iz sudbiskih karata... prevaranta stvarnosti... pokapala sam tugaljivu gubitnicu u dubinama pamćenja...
Zora mi je darovala Nikin stijeg, lepršavo znamenje pobjede nad samosažaljivim porinućima u nepostojanje...
Doživjeh odmak vremena... uronih u srž trenutka, u fokus vatre, u ljepotu oceanskih dubina, u žižu života...
Dječak očiju boje sna me odvodi trnovitim putem ka zvijezdama.
Prepoznatljivost ljubavi izronjena iz zamrznutih sjećanja je zaiskrila sjajem buđenja u novom snu... zatutnjala bezriječjem i plemenitošču neizgovorivih osjećanja, tišinom i lakoćom postojanja u javi...
Dijana Jelčić
|
