Bijela Luna nad prozorom...
Jutros među suzama boginje svitanja osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.
Darovali su mi ime i boginju.
Bijela Luna na prozoru utjelovljuje vrijeme traganja za izvorom ljepote,
a boginja lova i mjeseca darova tebi, nestvarno stvarnom,
bdijenje nad njenim lovištima...
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije, vrijeme nije radilo protiv nas.
Vidjeh na stijeni uklesan žig strpljenja, znamen neprolaznosti, otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno u nestvarno stvarnoj zbilji.
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću tražimo središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.
Pod ponoćnim suncem moć ljubavnog čina, vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju, ostaje nestvarna vizija ljubavi.
Sluhom uranjam u bitak vremena, opijaju me osjećaji.
Kradljivac sam datosti, otkidam djeliće pamćenja.
Odiljali smo u paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u strukturi kaosa odsanjali zbilju.
Osjećam nježnost povratka
u budnost.
Bijela Luna nad prozorom bojom tišine kiti mladi dan...
Dijana Jelčić
|
