Davni nemiri...
Tek kada uronimo u tajnovite puteve nutrine spoznamo razloge isplakanih suza, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada znamo cijeniti molbe i molitve drugih. Tada više ne živimo u pustinji osjećaja, nego u zelenoj oazi, u osunčanom gradu, na Elizejskoj poljani punoj cvjetova ljubavi. Ova sladunjava metafora sretne zbilje me vraća u vrijeme koje nazivam olujom ruža. Prepuštam se lepetu leptira sjećanja. Bila sam putnik kroz vrijeme, pustolov pred vratima sna, tragač za srećom koju sam iz neznanja naslućivala izvan sebe.
Ona malena iskrica koja postoji u svakom čovjeku, Božja iskra ljubavi, mi je bila zvijezda vodilja kroz neprohodne šume strahova. Ona me je izvodila iz prašuma tajanstvenih zvukova besanih noći, uzdizala u bespuća sanjanih daljina, u carstvo nečeg bezimenog. Osjećala sam da to bezimeno u meni raste, željela sam krstiti to osjećanje, posvetiti ga, osmisliti. Pisala sam pjesme slijevajući bezimenost u izričaj.
Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš s kojeg prozora
pozdravljam rađanje zvijezde,
moj put k tebi.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu,
na srebrnom sagz mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tiho i elegantno kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba
nad mojim prozorom.
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.
Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim nedavnih dodira…
Vani se netko smije grohotmo i zlobno,
željena tišina puca, razbija toplinu,
mrvi vjerovanja,
a na dlanovima spava ljubav,
sretna u svom postojanju…
Ako si našao tišinu zrelosti,
ako si posadio čemprese
u dolini naših nemira
i krenuo meni nepoznatom stazom
neke nove sreće, tvoje sreće,
tvoja sreće će biti obala mojih snova,
a moja ljubav sunce nad čempresima
i toplina uspomenama…
Ako si drugačiji od mene
nemoj se okretati
ruke su mi još ispružene,
mogla bih biti kočnica
tvojim željama…
Ostavi me u dolini naših nemira
uspomene su lijepe…
„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
|
