Bila je to noć...
Dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir prepun nježnosti… tišina prepuna disanja… na laticma se zrcalila rosa… bijela ptica je kružila nad nama… hram ljubavi se ukazao na horizontu… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…
Ti unosiš mir u kaotičnost mojih misli,
izvlačiš me iz utrobe svemira i ne lomeći mi krila
vraćaš na zemlju.
Osmijehom mi daruješ sliku idealne stvarnosti,
pronalaziš slabe točke u mojim principima,
nježnim izričajem me prisiljavaš na odustajanje.
Zavoljela sam naša misaona sučeljavanja,
hrane prohladne večeri toplinom međuriječja,
neopisivošću osjećanja.
Divim se arhitekturi tvojih argumenata,
snazi tvog izričaja.
Slušam i učim govorništvo,
tvoje razlaganje činjenica,
tvoju mirnu srčanost.
Tragovi prošle noći ostaviše trag
u mojim osjećanjima.
Prostor je prepun neizrečenih riječi,
blješte kao zvijezde na nutarnjem nebu,
kao naslućujuće ideje u mreži pamćenja,
kao iskričava svjetlost na lazuri sjećanja.
Ljubav se širila baršunastim svodovljem,
bila svjedokinja misaonom mahnitanju.
Volim noći prepune priča ni o čemu,
kriju u sebi bitak našeg zajedništva,
postaju putokaz mene k tebi i tebe k meni…
susrećemo se na rondou suprotnosti,
u noćnom equinociju,
u prelamanju dana u dan,
na anđeoskim stazama,
u krvotoku zanosa.
Na usnama lepršaju riječi,
neizgovorene,
utkane u sjaj sunca,
u snovitost vremena.
Svitanja su lijepa,
anđeoski tiha,
životno glasna,
naša.
Dijana Jelčić
|
