Marketing
Zaboravih zaustaviti snove...
Bili smo u gradu nepostojećem na ovozemaljskim stazama… dotaknuli nebeski kalendar i osjetili vrijeme… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… krenuli kroz maglovite velove ne znanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… umirali smo i rađali se…
Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu.
Sa tvojih usana su dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna.
A onda se u nama, uskovitlala bura strahova.
Siluete bezličnih vizija su se fibonaccievim slijedom uvlačile u svijest.
Bojim se ovih sjena, rekoh.
Ne boj se, kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena.
Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti,
sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti... šaputao si Matoševu misao.
U srcu titraj žudnje za širinom beskraja, poezija ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
U ružičnjaku sna umire jadikovka, nestaje trnje iz tkiva trajanja.
Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.
Ćutim poljubac, na usnama hostija, sveto tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz srca vremena.
U srebru tvoje kose zrno prastarog pepela.
K nebu poletjela ptica vatrenih boja,
slijedih njen let u svim utjelovljenjima.
Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje.
Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja, zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Na žrtveniku jutrenja sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove na humcima zimskih tugovanja,
u ovoj inkarnaciji ljubav.
Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla ljubičastu ružu. .
Zaboravih zaustaviti snove.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 21.02.2021. u 10:10 sati.