Dokazivost istine...
Iza mostovia pod kojima se budim carstvo skrivene stvarnosti. Tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Njen pad iz vječnosti, trag vidljive svjetllosti stvori ovaj svijet i nas u njemu.
U jednom gnostičkom trenutku sudbine, stigavši u svijet svjetlosti, hram u kojem tek bogovi žive, susretoh početak prolaznosti, antologiju postojanja, ritam smjene trenutaka, načelo vremena i ljubavi.
U svetištu iskri sklad, glazba istine ispunja prostor. Orgulje titraju san,
na žrtveniku vječna vatra, u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.
Sjećam li se trenutka uvođenja u svijet rođenih?
Na rukama majke spokoj anđeoske zbilje.
Boginjino bdijenje nad kaležom krštenja,
ulazak u carstvo sunčeva sjaja i mjesečevih mjena,
na početak ljepote.
Venera objavljuje noć snoviđenja,
Danica me budi.
Privid prvog zagrljaja, svodovlje vječnosti i zvjezdani prah,
premosnica među srcima. Svjetlost uramljuje prostor.
Svitanjem uma titra stara pjesma…
“Možda je zapisano u zvjezdama
ili sam prvim plačem izgovorila tvoje ime…
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu darova strijelice
za naša srca je odabrala
neuništivu.”
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlost nad svjetlima. Tamo je početak, tamo će me dotaknuti sjeme djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta.
Sofija svjetlošću čvrstoj materiji udahnu dušu. Darova nam misaonost, valovima misli šetamo eonima, lutamo arhitekturom nekadašnjeg kaosa, osjećamo titraje pratkiva, ispreplićemo s quarkom i kvazarima, zaobilazimo crne rupe, uspinjemo Danetovim krugovima i vraćamo u praskozorja.
Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv tisućljećima gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.
Dokazivost istine se sanja...
Dijana Jelčić
|
