Kultura snova i sva naša Valentinova...
Događaju se susreti u zavjetrini zbilje, u tišini snovitosti, događaju se čuda u predklijetki Valentinova. Prisjećam se prohujalih susreta.
Ljubav oživi svoje poslanje, održi svoje neizgovoreno obećanje. Nečujno uroni među polarnice, sjedini suprotnosti i na obzoru svijesti zasja ljepota njenog vjekovanja u tajnovitom kodu našeg genoma.
Trenutak spoznaje, možda strah, bježim iz zbilje, od svrhovitosti,
iz svijeta citata bez pokrića.
Venera je uronila u moje zviježđe, u zviježđe Libre, ljubav je
prevagnula.
Na kraju tunela svjetlost, izronio si iz Alefa, iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje, razmaknuo oblake, osmislio plave daljine.
Duša je udahnula plamen, izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.
U krošnji žalosne vrbe su usnule sretne ptice.
Oplemenio si vrijeme, lazur slijevao u san
skupljao zvjezdani prah, kitio mi kosu.
Venera se smiješila.
Ruke sijača zvijezda prebiru po nebeskoj harfi
tiho, tiho da nam ne ukradu san,
da zvuke zaostale tuge zamijeni cvrkut ptica,
da osjetimo miris probuđenog cvijeća,
da umjesto usnulih trava mimoze
budu tepih sa kojeg ćemo
pozdravljati Danicu...
Dok bijela svjetlost skida noći
odoru od lazura čujem
zov svitanja.
Bogatiji snom zavolite dan u kojem se budite
zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše.
Dijana Jelčić ...