Nema je, ne postoji...
Dogodilo se u prosincu 2008.
Bila je to noć tugovanja. U meni je bjesnila oluja strahova.
Promatrala sam nebo i tražila put ka bijelim dvorima u kojima je čovjek mog života bolovao.
Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem,
a Venera je u jednom trenu obasjala tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem.
Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost.
Pater eius est sol, mater eius est luna, prvi je zapis na Tabuli smaragdini.
Sol i Luna su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetlosti i topline.
Mjesec i Sunce u vječnoj igri dana i noći.
Venera razotkriva zabludu,
Mlađak je iluzija, punina je uvijek tu...
Iz pepeljastog svijetla izranja istina,
nema je, ne postoji tamna strana mjeseca.
Ti si Sunce... Mjesec se kupa u tvojim očima.
Postajem mekana trava, volim tragove tvojih koraka,
žedna pijem suze neba i ne dam životu
da ugasi tebe, veliko Sunce,
i mene podanicu Mjeseca.
Budimo ljubav.
Od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim,
sve što je naše,
za tebe i za sebe
u sebi
razotkrivam.
U pepeljastom svijetlu
Venerin trag odaje
varku neba,
osjećam,
tmina je
prevara
svijesti.
Sunce je uvijek tu…
Dobro je... tu si... usrećuješ...
hvala ti...
Dijana Jelčić
|
