Kao luk vatrenog mlađa...
Iznad bezdana samoće se vrtložio bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlali zatomljani osjećaji. Ludovali kao nasmiješeni clownovi. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine. Na granicama uma čekala modernog Godota, na obroncima stvarnosti imaginaciju izmišljaja. U paučinastom kaosu postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog izgubih se između prisutnog i odsutnog. Suprostavljala sam se emotivnom obračunu sa samom sobom. Zaustavljala na sjecištima transcendentnog i iskustvenog. Tragala za etikom nutarnjeg dijaloga i na zaslonu tišine, na hridi ogoljele istine se dogodio zaokret, nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.
Upitah se odake dolazi ljepita i krenuh u potragu za njenim izvorom. Na nutarnjem nebu, kao na svodu Sistinske kapele izroni stilizirana slika ...porod Adama... u bljesku vremena, u srcu svemira vidjeh dodir prstiju... oćutih svanuće svjesti, bljesak iznenađujućeg svjetla, glas je došao kasnije.
Imaginacija izmišljaja se pretočila u zbilju.
Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći. Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje.
U dolini zelene rijeke naučih slušati tišinu, medju stećcima šapat kamenih spvača. U kamenjaru tvoje mladosti
otključah srce i vidjeh nas uklesane u kamenu vremena...
Blagošću nutrine ne dozvoljavaš da zamre pjesma proljeća u nama. Još uvijek, kao luk vatrenog mlađa, kao vjesnik mjena, kao zvuk večernjih zvona objavljuješ ljubičaste sutone i svitanja. Poezijom obznanjuješ ljepotu lazurnog mira i trajanje sunčanog sna.
Dijana Jelčić
|
