Marketing
Suzvučje čovjeka i svemira…
Prisjećanje...
Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora. Zemlja je uistinu okrugla. U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine. Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.
Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“1987- 2007.
Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora. Zemlja je uistinu okrugla. U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine. Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.
Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“1987- 2007.
Iza misli i osjećaja sebstvo nutrine, jastvo,
nevidljiv promatrač zbilje,
tvoritelj pamćenja.
Ono živi u tebi,
ono je ono umno u tebi.
Svaki tren, svaki titraj oka život za sebe,
molitva Suncu, brevijar cjeline,
imaginarij vremena.
U misaonom režnju vrtlog novoga,
u osjetilnom vir izazova,
u srcu glas uma
Leonardo je mnome kvadrirao kružnicu!
Ja sam suriječje ljubavi i čovjeka.
Padom iz vječnosti
svjetlost postade
ljubav
i stvori svijet
i nas.
Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle,
uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj, živimo u zaobljenosti prostor- vremena,
u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.
U umu bliješte sunca istine i spoznaje.
Sveprisutnost zgusnuta
u zrnu pjeska,
u kapi rose,
u iskri vatre,
u titraju zraka.
Vrtlože se oblici prirode, fizike,
filozofije, poezije, glazbe.
Iza nas prošlo,
u nama postojeće,
ispred nastajuće.
U sjećanju, u sadašnjem, u mogućem,
igra materije i misli.
U suzvučju čovjeka i svemira ljubav.
Dijana Jelčić ... Nestvarno stvarni, Zagreb, 2014.
Post je objavljen 18.03.2021. u 08:08 sati.