Poniznost...
"Šta je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizama i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari."
Marguerite Yourcenar, Hadrianovi memoari...
„Hadrijanovi memoari“ su, uz prekide, nastajali tijekom trideset godina autoričina života. Raslo je i sazrijevalo sa autoricom. Bilo je potrebno doseći vlastite životne i autorske zrelosti, uz pomoć kojih bi se dosegnula ona Hadrijanova.
„Uvijek se čudim kako moji suvremenici, koji vjeruju da su osvojili i preobrazili svemir, ne znaju da možemo po svojoj volji smanjiti razmak između stoljeća.
Napisala sam priču o vladaru, koja je u isti mah i priča o velikoj individualnoj sudbini. Uvijek je lijepo kada stvorenju koje je nekada živjelo omogućite da premosti vrijeme. No, povijesna je istina kao i sve druge: čovjek se vara, više ili manje“, kazala je Yourcenar koja je još od ranoga djetinjstva učila latinski i grčki jezik, cijeloga života proučavajući mitove, što ju je u djelima često vraćalo helenskim izvorima.
o njoj je pisala Tatjana Gromača Vadanjel
Čitajući njene knjige učimo poniznost pisca poete. Slijedeći njen izričaj, njenu psihološku prozu u kojoj se bavi "tajnom vječno ljudskog", ljudskim snovima i kulturom, pokušah se uživjeti u trenutke početaka vrtnje vrtloga vječnosti, u umijeće vremena.
Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na lazuru umirujuće tišine. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom. Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj moje sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka. Gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život.
Prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija u kojoj se rađamo, živimo i umiremo.
Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duša, željena istina nas oplemenjuje i daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom sna i nitima zbilje.
San je kratka smrt, djelić nepostojanja u javi.
Često odlutam stazama sanja, putevima seobe duša. To su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim, snovi su mostovi između između iluzije i zbilje, neostarenih i ostvarenih želja, između života i smrti. Mističnost sudbine je upisana u brevijaru vječnosti, nedodirljiva za vidovnjake, vračare i proroke.
I dobro je tako jer to je tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje.
Ti si tu, čujem te vjetrom u krošnjama breza, vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka. Tu si na dlanu s kojeg se uzdignuh na putanju između svitanja i svitanja, u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem, živi ljetom i vjetrovima uspavana nestaje u jesenjim maglama, da zimom dotaknuta prespava umiranje i uvijek lijepa ponovo svane proljećem.
Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje njene i moje osjećanje. Lubav je energija koja se ne gubi, samo mijenja obike... ljubav prema likovima prohujalog vremena, prema literaturi, umijeću slikanja i skladanja... prema danu u kojem se budimo...
Vrijeme ljubavi je naše vrijeme, naša sreća, naš san, naš život tako jednostavan i lijep.
Dijana Jelčić
|
