Na početku sna...
Na početku sna je sve bilo drugačije. govoili su nam... budite uvijek djeca veselja i sreće, jer kad odrastete brige će biti veče...
Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje. Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah... zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
U svijetu iza zrcala nesvjesno razgovarah sa prirodom, prozivah ptice, životinje, lutke i uistinu dobijah odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre prestadoh voditi takve nutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za sluh, mi tada slušamo kako trava raste, kako titra list na vjetru, kako pupaju ruže, kako romori glas naših praotaca i čujemo tišinu.
Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada budna sanjam.
Sanjam bajku o svijetu iza zrcala svijesti. Živim još ne napisanu utopiju o labirintu kristalnih ogleda i odaji tihih odjeka, carstvu divnih izmišljaja. Ponovo se osjećam kao Alica u zemlji čudesa i šapućem...
Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima,
kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu,
kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice,
orgulje mora i pozdrav suncu,
kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose,
kada oproštaj grijeha bude nepotreban,
kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek onda ću znati da sam razotkrila tajanom ovijeno bezgraničje svijesti,
skrivenu stvarnost, izmišljaje paralelnih svjetova,
utjelovljenu iluziju imaginarnog vremena trajanja, nestajanja i ponovnog rađanja na početku sna.
do tada živimo život...
Dijana Jelčić
|
