Neka zora porodi ljubav...
Listah monografiju Chagallovih slika...
omamljena dahom samoće razgovarah s neznancem, vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
Pozvao me u igru plavim daljinama i nedosanjanim snovima...
Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.
Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma,
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću,
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.
U zvuku vjetra utjeha neba, u Lovrinim suzama ostvarenje želja.
Začuh vjetrom zapisano ime... razumijeh govor neba.
Poželjeh, neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pročešlja kosu.
U bljesku jutrenja oćutih poljubac i srcem odapet let golubice.
Zobala je zvijezde. Vidjeh umiranje tmine. Čekala sam.
Glas je došao kasnije...
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro, odnesi me u daljine.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih dubina.
Krenuli smo stazama mikrokozma...
slijedili lepet leptiroviih krila,
osjetli uragan nutrina...
kvantni skok srca...
Slike kazuju... umjetnost je to... neuništiva... usrećuje...
Eto je... tu je... hrani... oplemenjuje...
čini nemoguće mogućim...
Dan izlazi iza planine, srce pod nasmijanim nebom
otvara školjku, na žalu drevnog oceana
zora porađa ljubav...
Dijana Jelčić
|
