Nijanse ljubičaste...
Sjedi na hridi, gotovo nepostojeća, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe. More šumi elegijom vremena. Na pijesku krotine sjećanja. Otok vječnog sunca izranja iz zaborava. Prisjeća se, prolazila je lavandinim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica,
razmrsi utegnutu kosu i donese miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena.
U nijansama ljubičaste i mirisu lavande osjeti raskinkavanje tajne budnosti u snu.
Iznenada slobodna, izraste iznad tuge, rastrga korotu, želja se prosu opustjelim srcem.
Noć bez sna, noć boje lavande, noć puna mirisa, postade san njenog života.
Ona osjeti odakle dolazi ljepota.
Dijana Jelčić
|
