Nedovršene pjesme...
Raspuknuće zimskog pejsaaža utjelovljuje vrijeme strahovanja.
Kiša ispire tragove lišća u krošnjama pred prozorom. U njima su ptice najavljivale svitanja. U opustjelim granama samuje vjetar. Osjećam nestvarno stvarnu viziju dolazećeg. Život na drhtajima podzemlja. Šetnje opustjelim gradom. Prolaznici pod maskama, u očima strah i bijeg od blizine...
U dnevnim vijestima slike razrušenih gradova i moć ljudskosti... titraji dobrote i ljubavi...
U trenucima dvoumljenja uranjam u misaoni režanj. U tim odbljescima nepostojanja spoznajem više od običnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidiv, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao.
U ovom vremenu nemoći fascije sjećanja kovitlaju osjećajne slike. Naše naglo ljeto zgusnuto u davna pisma romori smaragdnom rijekom, titra tišinom, pjevom barskih ptica, mirisom mora, poezijom ruža i pozdravom suncu.
Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga.
U srcu vremena tiho odzvanja život… u njemosti tišine čujem otkucaje srca… iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija… budi se emocija zgusnuta u zaborav… tajanstvena misao odbačena u vremenu sumnji… znakovlje izbrisano sa palete sjećanja… nedosanjani snovi… čujem šapat sa početka priče… neka bude svjetlost… i bi svjetlost…
Osjećam bljesak četvrte dimenzije i porinuće u prostor tek naslućujuće zbilje.
Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, osjećaje u riznicu uspomena, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama.
Dijana Jelčić
|
