Prisega...
„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
James Joyce
Nesigurna u sebe koračala sam imaginacijom premosnice između jučer i sutra. Čista iluzija, dokaz nepostojanja u vremenu. Danas se gubilo u svrsishodnostima zbilje. Bježala sam od istine. Samoj sebi je nisam željela priznati. Zavaravala sam se, tražila opravdanja u literaturi.
U Joyceovom romanu „portret mladog umjetnika“ pronađoh premosnicu ka samorazumjevanju.
Odabrah pisanje kao terapiju. Ono me odnosilo onkraj zbilje, postajalo njena protuteža. Napuštah život, svjesno uranjah u samoću. Svjesna da me nitko u tome neće podržati, krala sam životu dane i počela pisati o sebi, graditi misaoni labirint prepun opijajućeg mirisa. Pokušah sagraditi branu protiv vanjskih događanja. To su bili trenuci opraštanja od tugaljivih stihova kojima opravdavah svoje neuspjehe. Vizija je oživjela ljepotom sjećanja, u koridorima je ozvanjao glas drevne uspomene, joyceovska istina o pojavnosi ljubavi u trenutku njenog nastajanja i savršenosti njenog trajanja. U središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota njene cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj u poetici vizija. Spoznah, sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost, svjetlost estetike i svetost etike. Umijeće vremena i pojavnost kreativnosti.
To je bio početak rekonstrukcije napuknute stvarnost, restauracija ikone na stijenci sjećanja, uz odu radosti obnavljanje uspomene sa ožiljcima neke davne boli.
U koridorima svijesti kovitlac neurona,
rat svjetova, zrcaljenje heraldike Talijina hrama.
Na sceni trenutka sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
uragan nutrine,
iz provalije besmisla izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava zlatno jutrenje.
Na obodu jutra vizija sudbine,
nad otokom zlatna hostija,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.
Mlado sunce ubija noć utvara,
vjetar raznosi pepeo davnih tuga,
u tvojim očima zaborav ružnog sna.
Na otoku vjekuje bog vremena.
Shvatih da su godine tugovanja bile obmana, bjeg od stvarnosti, prevara same sebe. Pokušah izraziti sebe najslobodnije što sam mogla. Osjetih moju nagu dušu, spoznah sve svoje učinjene pogreške, svoje grčevito nastojanje ostajanja u vremenu kojeg nije ni bilo. Odustadoh od samoranjavanja i traganja za prohujalim ljepotama. Zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada. Shvatih da za spoznaju osjećanja osjećaja ljubav nisu potrebna vanjska osjetila, da je ono u nutrini neuspredivo i nezamjenjivo sa bilo čim drugim.
Prisegnuh samoj sebi, izgovorih sui generis.
Portret mladog umjetnika se gubio u prividu tvoga lika. Miris iz odsanjanog labirinta me budio. Probudih se u središtu ljepote… a ti… ti me s osmijehom u očima, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…
Dijana Jelčić
|
