Nestajanje u pripadanju...
Nemam opravdanja za prošle tuge i boli. Odživjeli smo ih. Sada osjećajući podrhtavanje tla smišljamo nova značenja, nove simbole za brevijar života.
U zjenici vječnosti ples privida i jave, u nabojima beskraja komplementarnost suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.
U raspuknuću spokoja vrijeme krade tajne zbilji, a riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana i porod noći punog mjeseca. Urušava se sunčana svjetlost u bespuću lazurnog privida.
Tajanstveni ritam svemira, taj nečujini žubor nebeskih visina svojim titrajima me uzdiže u snu. Levitiram, postajem zvuk zlaćane lire i promatram život očima vremena. Vidim koljevku poroda, korake stazama izrastanja, naš susret na rondou sudbine, naše sazijevanje u ovom sada.
Na humku iza mrkih čempresa se naziru iskre ljubičastog sna.
Usnuli kip Amora se uzdiže, grli obrise mojih titraja i odnosi me u dvore sijača zvijezda. Ruke sijača zvijezda prebiru po gitari, širi se miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Ljubavnici lete u nebo.
Jauk zemlje objavljuje podrhtavanje tla, srce zaboravlja odkucaje, ali pamti emocije.
Tvoja blizina smiruje. Smiješiš se.
Smijeh je zarazan, kao dobročudan virus guši strah... ćutim nestajanje u pripadanju.
Dijana Jelčić
|
