Molitva...
Potapam li u strahu davne ideale... odustajem li od ljepote svitanja... pitam te...
Pronašli smo otok prividnog mira. Branimo se od vanjskih utjecaja.
U tišini trenutka osluškujemo vrijeme naših davnih priča.
Bivstvujemo u zatonu sjena, klizimo zavjetrinom vječnih nemira,
tragamo za uzrokom neostvarenih želja.
Vjerujem u povratak na ona mjesta na kojima smo bili. Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta. Svetost ljudskosti nije umirala smrću konačnosti, utkana je u metafiziku vječnosti.
Sanjam čaše iz kojih nezasitni i žedni ispijasmo ljubav. I nije nam bilo dosta, bili smo pohlepni u svojoj gladi za ljepotom. U zaostalim kapima su ostala sjećanja na hladnoću koju smo ubijali poljupcima, na promrzle dlanove s kojih smo otkidali komadiće sudbine i slagali mozaik sreće.
U kolažu uspomena se zrcale prvi zagrljaji, susreti s prijateljima, vedre večeri poezije, lutanja svetištima, zaustavljanja u gradu mojih praotaca, u radosti odživljenoj na obali zelene rijeke... bogata je galerija naših sjećanja...
Na žrtveniku sadašnjeg trenutka izgovaram molitvu Bogočovjeku... njegovo poslanje nas poziva na put pokore, na uspinjanje Golgotom da osjetimo snagu oprosta i moć bezuvjetne ljubavi...
Dijana Jelčić
|
