U ovm vremenu kororone, podrhtavanja tla i snijega dočitavam Borgesovu knjigu od snova. Metafore i pjesme su siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše. Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Pročitano je eliksir samospoznaji, most ka pojavnostima percepcije. Osluškujem snagu šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika, stvaraoca nelinearne spoznaje literature i vidim snove dragog mi autora. Vodim misaoni dijalog sa Borhesom. Stvorio je književnu republiku u kojoj se vrijeme grana racvjetanom krošnjom čitaoca.
Odjek stalne dvojnosti postaje metafora trojstva, a Paracelzusova ruža, jednom jedinom riječi izranja iz pepela i postaje kozmički cvijet svijesti. U labirintu snova vidim umnažanje modrih tigrova, Ćutim kako nestaju u magli podsvjeti. Hvatam ih poput škotskog profesora i poklanjam prosjaku u katedrali spoznaje, mom neznanju. Knjiga od snova živi mnoge odsanjane sne i ostvaruje se paralenim razinama svijesti u koje me je pisac pozvao. U njoj nema kronologije, istovremenost izranja iz izvora, iz alepha. Sjedinju se prošlost i budućnost, njihova neopozivost.
Volim igru svjetlosti i tmine, u njoj naslućujem prvu i temeljnu istinu, nečujnu rapsodiju zlata, simfoniju tamjana, sonatu od smirne… sjaj zvijezde nad koljevkom poroda ljubavi, svitanje zlatnog doba... smjenu godina i epoha... krug do kruga prohujalog i dolazečeg...
U mnogokružju vremena moć spoznajne tišine, božanske tišine, božanstvene tišine.
Estetski užitak je nezamjenjiv. Živim igru treptaja oka, ćutim vječnost u platonizmu, vraćanje u Nietzscheovu filozofiju i nezaustavljivu vrtnju kotača svevremena. Knjiga od snova nije klasično poimanje literature, ona je kristalni labirint zrcala u kojima se grle san i java.
Na otaru života san o nedjeljivosti čovjeka i Svemira.