Rijeka boli...
U magličastom oblaku straha vidjeh rijeku boli, prijetnju ušća u rijeku mržnje i odplov Haronovim čunom.
Stavih srce na dlan vremena, tamo gdje osjećajne oluje obaraju tek procvale sne.
Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju, ali rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce, tamo je beskraj i san.
Začuh tišinu močvare, zalutah među lotose, na laticama suze,
na pučini Aheronta odsjaj rađajućeg sunca.
Neki kažu, san je kratka smrt. U snu poželjeh preći rijeku boli, izaći na drugoj obali, protrčati ispod duge i postati netko drugi. U sebi sam, od sebe same skrivala istinu.
Pusti snovi, a život tako jednostavan i lijep je čekao na moj povratak u zbilju. Upitah siluetu sumnje dolutalu u misaonost.
Od čega je sazdan naš život, od kakvog tkiva su iskukičani snovi?
Imaju li snovi dušu?
Dušu života ili dušu kratke smrti?
Odgovorima si odgonetnuo enigmu tuge. Oslobodio me osjećajne amnezije, zastrašujuće odsutnosti ljepote. Istinu si zgusnuo u suzu na obrazini pamćenja. U izgubljenosti zapalio iskru pronalaženja, na stazama prolaznosti darovao bljesak vječnosti.
Iz esencije trajanja je izronila strast, žudnja, čežnja i nježnost. Con sordino još uvijek pjevušiš baladu vječnosti, tvoja copia verborum, bogatstvo riječi me omamljuje, titraji tvoga glasa premošćuju disonanace i postaju suglasje zbilje.
Razotkrih sama sebi tajnu istine. Ljubim te mahnitom skladnosti rođenoj u meni, samo za tebe… ti i ja…dvije nage duše, ogrnute velom sna…
Aheront je ostao u legendi, a mitske ptice beskrajem šire istinu o povratku na Itaku... o svjedočanstvu vjernosti sebi samom…
Dijana Jelčić
|
