Iza nas valovi...
Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
neznaš s kojeg prozora pozdravljam
rađanje zvijezde, moj put k tebi.
Bio je to jauk utrobe nutarnjeg svemira, urlik kaosa, porođajne muke prostora
i vrisak trenutka.
Naslućivala sam priču postanka, sanjala je... iza sedam brda, sedam dolina,
osmoga dana, u sazviježđu Lava rodio se pjesnik.
Osjećah iskušenje vremena, Venera je iskrila mir sutona,
Danica objavljivala nemir svitanja.
Sanjala sam poeziju vode, ljubav u bisagama konjanika na cesti ka Cordobi.
polja Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.
Desetljeća utkana u pitanja... odakle dolazi voda? Odakle dolazi ljepota?
Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira ili san u tvojim očima?
Jesi li iluzija, poslanje bogova ili zbilja boje sna?
U poeziji kapi i romoru smaragdne rijeke titraju odgovori!
U koloni žigosanih prolaznošću
mi nerazumni robovi srca,
mi u nemjerljivosti pod Suncem dlanova,
mi u nepostojanju istrošenih čestica vremena,
mi nestvarno stvarni utjelovljujemo san.
Iza nas ostaju valovi...
Dijana Jelčić
|
