Dan za danom ili o monotoniji



Dan za danom ista oronula slika,
s terase zaborava vremena obaveza
ili prividnog odmora od umora na odmoru;
ispijam gorku kavu s dva šećera

Gledam hoće li sparni vjetar
maknuti ljudsko kamenje s usidrenih mjesta
možda će prevrnuti stranicu današnjih novina s jučerašnjim vijestima;
smijem se kolotečini, smijem se sebi

I sutra i jučer če opet ista istovita lica
biti naslonjena laktom na zid plača ili na stol zaborava onoga bitnog,
svoju će bijedu prekriti crnom kronikom tuđih života iz daleka,
dugometražnim ispijanjem male kave s mlijekom
i dimom užicane cigare

18.07.2010, Z.Ć, Tomislavgrad

Čim sam napisao ovu pjesmu, odmah mi se svidjela, ne znam zašto, ali što je jest da jest, stvarno izražava sudbinu ljudi u mome gradu, barem nas koji zajedno sjedimo na terasama lokalnih kafića i tješimo se nekim ispraznim komentarima kojima komentiramo novine pune pesimizma. Vjerojatno je to ljudska psiha, da se hranimo crnim sudbinama nekih ljudi koji ne žive ni blizu nas, pa tako sebe tješimo da nismo najnesretniji i najjadniji na svijetu, ima gorih jadnika od nas.



U Tomislavgradu sam od prošlog četvrtka, monotonija i rutina su ovdje glavne karakteristike. Ispijanje kave po nekoliko sati je glavna zanimacija većine mladih. Iako je ljeto, događanja je malo, onaj tko ima auto i novaca za gorivo je jako sretan, može otići do Buškog jezera se lijepo rashladiti ili eventualno na more u Makarsku, ali za to ti treba malo bogatstvo i puno živaca.

Veseli me motorijada na kojoj će mi brat nastupati i njegova grupa the cHmar će biti prve večeri glavna, a druge večeri će biti predgrupa Psihomodo popu.

I tako na kavici svaki dan u isto doba s istim ljudima čitajući iste novine, gledajući istu sliku već godinama, sve je isto, pozicije su iste, samo se mijenjaju ljudi koji ih pune.

Čujem da su neki izbori z BiH, opet se nisam registrirao, meni se čini da je to grijeh u Crkvi, ali ja ću ipak dijelovati po savjesti i reći da sam upravu što se nisam registrirao jer ću ako budem glasovao potpomoći nekog lopova da i dalje laže i krade, pa ću time napraviti veći grijeh.

Bogu hvala, četvrtu godinu faksa sa riješio u roku i sutra idem u Split predati za dom. Kakva je situacija odnosa Hrvatske prema Hrvatima u BiH, bit će čudo ako ga dobijem, a da ne uložim neku žalbu. Domovino moja u srcu mi jesi, ali zašto me ne voliš?

I da mi nije sv. Mise svaki dan, vjerovatno bih duboko upao u kolotečinu, kriptodepresiju, pretvorio bih se u jedan kamen, kojeg samo miču s terase na terasu. I naravno, da mi nije čitanja i molitve kojima ubijam većinu vremena...

I tako, volio bih kada bi malo pjesmu komentirali.
Evo još jedna stara koju sam prije objavio o Tomislavgradu, govori o istoj terasi kao i ova gore jer uvijek pijem kavu u istom kafiću.

Tomislavgrad

U Gradu gdje vrijeme stoji, sjedim
Na terasi izgrađenoj od svilenkaste paukove mreže
Pored mene znani ljudi
Pogled nam baca na ruševinu nekad davno vođenog rata

Znani ljudi pričaju gluposti, uz jutarnji kraljevski napitak
Osjećam se kao da sam višak,
Jer misli su mi drugdje
tamo daleko, negdje gdje mi ljubav spava

Vjetar lagano puše i nosi dijamantnu prašinu niz
Ulice Grada gdje vrijeme stoji i gdje Sunce
Nije bilo prekriveno ružičastim oblacima čini se
već godinama ili sam si to možda samo umislio

Djeca u rajskom parku, košarama love divovske bumbare
Sve me to umara, vrisak i smijeh luda
I čovjek pored mene ima miris mokraće
O čudna li života u ovome Gradu

27.08.2008


Ništa se nije promijenilo već dvije godine, isti su konobari na terasi izgrađenoj od svilenkaste paukove mreže.

Oh, Bože moj, providi mi nešto posla.

PS. Ovaj će se post svidjeti Evezmajevskoj... :)

Vaš Defton.
BVB

20.07.2010. u 10:13 · Ostavi komentar (24) · Isprintaj · #