Došljaci smo i putnici...

Koliko ovom svijetu fali ove dimenzije tišina, kao da je nestalo, svugdje buka, svugdje strka, imam osjeæaj da i ljudi više nisu svjesni da tišina postoji. Koliko mi èesto fali priroda i njezina tišina, tamo gdje nema zvukova automobila niti buseva, gdje se ne èuju koraci ljudski i nema ispraznih rijeèi, gdje je sve mirno i gdje još nije beton odsvirao svoju destruktivnu sonatu. Zaboravio sam kako je lijep zvuk proljeæa i pjesma drveæa koja tek što procvijetati i vjetra što svira razne tonove kroz njihove grane. Kako mi fali lijep razgovor s èovjekom u prirodi, gdje osobe mogu biti slobodne o silne halabuke ovoga svijeta, gdje im neæe ništa odvraæati pažnju jedno o drugoga i gdje mogu zaroniti u duboke razgovore o višem smislu, o Ljubavi savršenoj, Ljubav koja je radi èovjeka sve stvorila i te savršene ptice i njihove pjev i to zelino lišæa koje odmara ljudske oèi, savršenstvo plavetnog neba i oblaka svakakvih oblika. Evo naviru mi sjeæanja kad sam bio mali, kad bih otišao na selo, pa bih šetao po livadama i promatrao one nebeske likove što ih Netko svojom rukom - vjetrom pravi i oblikuje. Tišina zaista oslobaða duh i potièe na kreativnost.

Ova divna pjesma je nastala u Tišini kapelice, pred Presvetim Oltarskim Sakrementom, pred Bogom, nastala je iz Tišine jer Bog govori u Tišini, a Tišina jest Duh Sveti. On nije buèan niti se nameæe nekim glasnim sredstvima veæi On govori u èovjekovoj svjesti kada je ona slobodna od svih nepotrebni misli,uronjena u Tišinu i želi da se susretne s Njime tu. Divan imamo primjer iz Sv. Pisma iz Prve Knjige o Kraljevima kad se Gospodin obaraæa Iliji:

Glas mu reèe: "Iziði i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi."
Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi,
ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres,
ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj,
ali Jahve nije bio u ognju;
poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.
Kad je to èuo Ilija, zakri lice plaštem, iziðe i stade na ulazu u peæinu.
(1 Kr 19,11-13)

Kada se èovjek umiri,ušuti i zastane malo i u tim trenucima ne misli o sebi, nego poène razmišljati o Bogu, dolazi On, šulja se kako tihi kradljivac u noæi, prilazi i poèinje šaptati misli o Sebi samom i doziva èovjeka k Sebi.

Ta prekrasna pobožnost klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu u Tišini, ta prisutnost Boga tu koja je neopisiva i ne može se nikome doèarati, nego to se treba doživjeti, to je jedan od najljepših darova što je Otac Nebeski podario svojoj Crkvi, jer tu se Boga može dotaæi i razumom i duhom i dušom i tu Bog govori, tu Bog ozdravlja i djeluje i tu se obavija svojom Tišinom i svojim Lahorom, svojim Duhom i tu ti otvara sva vrata do Njega, i tu bivamo lišeni svoje grešnosti i svoje sebiènosti i tu nam biva oprošteno i pruža nam se Ljubav Vjeèna. Iskustvo mnogih vjernika i svetaca pokazuje da se to uistinu dogaða. No, treba se otvoriti tome, treba poraziti svoj ego, treba se odvažiti i tada se èuda dogaðaju.



O toliko tome bih još mogao pisati, ali bojim se da æe biti predugo...

Potaknut ovim nebulozama što se dogaðaju u ovoj „kvazikršæanskoj“ državi, evo napisat æu par rijeèi jer brate ne mogu o tome šutjeti niti želim uopæe, ionako svim imamo pravo na svoje mišljenje, pa ga imam i ja kao Katolik – teist.

Po svemu sudeæi, ateizam kao takvi sam prelazi u religiju, jer vjeruje u nepostojanje Boga, a njegovi sljedbenici uporno se trude dokazati da ne postoji ono u što oni ne vjeruju. Ja vjerujem u svoga Boga i ja ti ga ne nameæem, ali brate tražim od tebe istu solidarnost, nemoj ti meni nametati svoju nevjeru. Uostalom, ima drugi naèina kako se izboriti za svoja prava, a uostalom tko ti govori da vjeruješ u Boga, tko te tjera, pa su ti i potrebne takve parole (teror manjine nad veæinom)? Imaš svoju slobodu izbora, vjeruj, ne vjeru, ne raðaj, budi homosexualac, drogiraj se, pij, abortiraj, ubijaj,mijenjaj spol i što li ja znam što sve se želiš raditi ali pusti ljude da žive, a kad ti treba pomoæ rado æu ti je pružiti, samo mi daj mira. Divim se ljudima nevjernicima i ireligioznim ljudima koji se ne bave tim problemima i koji drže do sebe jer žive u solidarnosti sa svima. Postavlja se pitanje, ako živim u vjeri, jesam li ja manje vrijedan? Oèito da danas jesam, jer sam mentalno retardiran pa mi je potrebno neèije vodstvo jer nisam se sposoban sam snaæi u životu (ovi argument o „zabludi vjernika“ sam proèitao na forumu index.hr). Ti kažeš! O medijima ne želim prièati jer mi se gade. Tužno je to da jedna crna mrlja može uprljati cijelo platno,jer oèito se zaboravljaju sve one humanitarne akcije i djela ljubavi koje Crkva èini, a šira javnost za to i ne zna, a ni želi znati, jer teško je i dosadno slušati o dobru, a èiniti dobro, to je tabu tema danas.

Koliko ja znam Crkva se obraæa svojim vjernicima, a vjernici ako su pravi, produhovljeni i uronjeni u tajne i dubine Vjere koju slijede, s ljubavi æe prihvatiti one propovijedi grešnih sveæenika koje su suhoparne i dosadne, jer ipak za vjernika je sveæenik Kristov pomazanik, odabranik da bude pastir i uèitelj, a sada hoæe li on tu svoju dužnost obavljati po svome pozivu ili ne to je njegova stvar i za to (gledano oèima Vjere) on æe odgovarati. Treba imati strpljivosti i razumijevanja prema Crkvi,a to æe vjernik u èijem srcu prebiva Duh Sveti i uèiniti, nadiæi æe sve one osude i pogledati æe oèima Vjere, ufanja i ljubavi i molit æe se i nastojati popraviti pokvareno u svojoj Zajednici, kao sveti Franjo u svoje vrijeme, radikalno je mijenjao Crkvu, ali ju je mijenjao s ljubavi, ostao joj poslušan, ne kao Martin Luther, koji radi svojeg nezadovoljstva i sebiènosti nije znao to napraviti iz ljubavi prema Kristu nego je radikalno s mržnjom to napravio, a da je s ljubavi to napravio možda bi i uspio mnogo toga pozitivnog i ne bi sa svojim postupcima doveo do razjedinjenja Kršæana.

Uostalom, nije mi jasno zašto toliko ljudi puno oèekuje od Crkve i o Boga,a oni osobno ne sudjeluju u životu u toj Zajednici aktivno i niti se pouzdaju u Boga, nego mu se èesto jave u potrebi, najèešæe nekoj materijalnoj krizi. Niti su upuæeni u osnove Katolièke Crkve,niti prakticiraju vjeru u svom životu dovoljno da bi iskusili svu puninu njezinu. Naravno, Bog je milosrdni Otac i On æe uvijek dati, ali mi Njegovu dobrotu èesto iskorištavamo, pa kad nas Njegova pravedna srdžba i zlovolja stigne, e onda se poène udarati po Crkvi i Bogu.
I oni koji manje ili više prakticiraju nisu mi jasni, uvijek oèekuju neke senzacije i neke nove putove, koji æe tobože za njih vjerovati, da se oni previše ne muèe. Pa lete vamo lete tamo, sve je to površno. Nitko ne zove Trojedinog Boga u srce svoje i svi ostaju na površini jer se boje što bi taj Bog mogao od njih uèiniti, a uèinio bih samo jedno - veliko sredstvo Ljubavi.

Ljudi moji, Bog jest Ljubav i to je ono što Crkva pokušava reæi, ali ne ide joj baš javno to iskazivanja, zato vjernik pojedinac mora sam zaroniti u neke dubine katolièke tradicije i poèeti istraživati svoje srce u njega primajuæi Rijeè Božju i nauke Crkve i svetaca nauèitelja Crkve.

U ovo vrijeme korizme, puno mi se pitanja postavljalo i puno sam si ja pitanja postavio, ali uvijek jedan odgovor: LJUBAV! Radi svega ti to Bog èini, da te oslobodi od sebiènosti.

Bog je milosrdan prema onima koji slijede nauke Njegova Sina i koji slijede Njegov Put, koji ljube Njegove Rane jer izmeðu Oca i Sina je Vjeèna Ljubav i tko ljubi Sina Raspetoga i Uskrsloga ljubi Oca i prima Duha Svetoga i tada Oèeva pravedna srdžba æe uminuti.

Zašto odbacujemo Ljubav, zašto? Nije mi jasno, zašto Ljubav postaje prezrena? Zašto se Ljubav želi kupiti i zašto se njome trguje? Zašto roditelji djecu svoju kupuju, i pretvaraju ih u Djecu Gnjeva, u lutke odbaèene i materijaliste i "slobodne zombije"? Pa gdje nestaju vrijednosti ljudske, one temeljne vrijednosti, meðuljudski odnosi?
Pa nije mi jasno i boli me to, kad sam tražio pažnju, zašto mi se kupio medo, kad sam tražio, druženje, zašto mi se kupila slikovnica...?
Djeca žele ljubav, djece žele dodir, žele pažnju, razgovor, lijepe rijeèi, smijeh majke i oca, žele se osjeæati sigurno...
Bijesni Roditelji raðaju Djecu Gnjeva, Djeca Gnjeva postaju odbaèeni od Bijesnih Roditelja, odaju se kojekakvim sredstvima lažne ljubavi jer znaju njihove duše da se s Ljubav istinskom trgovalo, da je veæ prodana i da se teško cijena njezinog ponovnog otkupa.

Sebièni smo.