Pregled posta

Koliko ovom svijetu fali ove dimenzije tišina, kao da je nestalo, svugdje buka, svugdje strka, imam osjećaj da i ljudi više nisu svjesni da tišina postoji. Koliko mi često fali priroda i njezina tišina, tamo gdje nema zvukova automobila niti buseva, gdje se ne čuju koraci ljudski i nema ispraznih riječi, gdje je sve mirno i gdje još nije beton odsvirao svoju destruktivnu sonatu. Zaboravio sam kako je lijep zvuk proljeća i pjesma drveća koja tek što procvijetati i vjetra što svira razne tonove kroz njihove grane. Kako mi fali lijep razgovor s čovjekom u prirodi, gdje osobe mogu biti slobodne o silne halabuke ovoga svijeta, gdje im neće ništa odvraćati pažnju jedno o drugoga i gdje mogu zaroniti u duboke razgovore o višem smislu, o Ljubavi savršenoj, Ljubav koja je radi čovjeka sve stvorila i te savršene ptice i njihove pjev i to zelino lišća koje odmara ljudske oči, savršenstvo plavetnog neba i oblaka svakakvih oblika. Evo naviru mi sjećanja kad sam bio mali, kad bih otišao na selo, pa bih šetao po livadama i promatrao one nebeske likove što ih Netko svojom rukom - vjetrom pravi i oblikuje. Tišina zaista oslobađa duh i potiče na kreativnost.

Ova divna pjesma je nastala u Tišini kapelice, pred Presvetim Oltarskim Sakrementom, pred Bogom, nastala je iz Tišine jer Bog govori u Tišini, a Tišina jest Duh Sveti. On nije bučan niti se nameće nekim glasnim sredstvima veći On govori u čovjekovoj svjesti kada je ona slobodna od svih nepotrebni misli,uronjena u Tišinu i želi da se susretne s Njime tu. Divan imamo primjer iz Sv. Pisma iz Prve Knjige o Kraljevima kad se Gospodin obaraća Iliji:

Glas mu reče: "Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi."
Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi,
ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres,
ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj,
ali Jahve nije bio u ognju;
poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.
Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.
(1 Kr 19,11-13)

Kada se čovjek umiri,ušuti i zastane malo i u tim trenucima ne misli o sebi, nego počne razmišljati o Bogu, dolazi On, šulja se kako tihi kradljivac u noći, prilazi i počinje šaptati misli o Sebi samom i doziva čovjeka k Sebi.

Ta prekrasna pobožnost klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu u Tišini, ta prisutnost Boga tu koja je neopisiva i ne može se nikome dočarati, nego to se treba doživjeti, to je jedan od najljepših darova što je Otac Nebeski podario svojoj Crkvi, jer tu se Boga može dotaći i razumom i duhom i dušom i tu Bog govori, tu Bog ozdravlja i djeluje i tu se obavija svojom Tišinom i svojim Lahorom, svojim Duhom i tu ti otvara sva vrata do Njega, i tu bivamo lišeni svoje grešnosti i svoje sebičnosti i tu nam biva oprošteno i pruža nam se Ljubav Vječna. Iskustvo mnogih vjernika i svetaca pokazuje da se to uistinu događa. No, treba se otvoriti tome, treba poraziti svoj ego, treba se odvažiti i tada se čuda događaju.



O toliko tome bih još mogao pisati, ali bojim se da će biti predugo...