ponedjeljak, 20.02.2012.
Ma samo opušteno, opušteno :)
Ovaj vikend sam završila u Bosni. Prvo sam tatu u petak molila da idemo i plakala malo, onda sam u subotu plakala da ne želim nikuda, jer iskreno nije mi se nikako dalo u Bosnu. Htjela sam ostati kod kuće, i plakala sam, i molila tatu da me ostavi doma, ali nije me pustio, jer sam ga u petak navečer molila da idemo.
Spakirala sam se, sva ljuta i nikakve volje. Htjela sam ostat i ne ići neko vrijeme tamo, da ga zaboravim, da se maknem od njega, deaktivirati face, da ne gledam njegovo ime, da ga totalno zaboravim kao da ništa nije bilo. Da si olakšam koliko toliko, ali eto ispalo je tako. Došla sam tamo, sva ljuta opet, i sva razočarana i nisam htjela s nikim puno pričati. Otišla sam u wc i htjela plakati, ali suza nije bilo. Nije ih bilo jer sam shvatila da ja moram dalje i da bi bilo prečudno da od jednom ne dolazim u Bosnu, a često sam dolazila. Sjela sam s njima i nagovorila tatu da brat, bratić i ja odemo na kavu tako da brat ne traži da ga popodne vodimo na kavu. Otišli smo na tu kavu, ali ja sam i dalje bila ono loše volje, nije mi se dalo ništa, a najmanje biti u Bosni. Htjela sam kući kod svog društva. Jednostavno ne znam bila sam sretna kada sam vidjela bratića, ali opet ekipa je ekipa. I tako smo se vratili kući, tata je vidio da nisam najbolje volje pa me pustio u grad bez imalo pogovora. Otišla sam s bratićem unatoč tome šta sam znala da se već dogovorio s Njim da idemo s Njim van. Mislila sam ne ići, ali ajde Bože moj šta je tu je. Bolje i vani nego kod kuće sa starcima i bratom. I tako smo bili tamo, u najdražem kafiću, da bila sam ljubomorna na nju, jesam, ali šta mogu. Nisam si mogla pomoći. Nije imao ništa s njom, ali čim je ušao i vidio ju odmah je sjeo do nje, sa mnom uopće nije pričao putem, jedva me pozdravio. Već sam tad rekla samoj sebi da je s njim apsolutno sve gotovo, da nema više apsolutno ničega. Bratić i ja smo bili za jednim stolom i onda su do nas došli On i ovaj drugi prijatelj, ali samo sam s tim prijateljem pričala, jer je on cijelo vrijeme pričao s bratićem. A ništa otišla sam do wc-a ispuhati nos, i onda je sjeo na moju stolicu i tu je počeo samo zajebavati nije mi dao da sjednem, a ništa vidim ja ona glupača sve vidi, e pa oke onda sam je rekao da sjednem njemu u krilo i jesam. Ona me ubijala pogledom, a ja sam se samo smijala, ne toliko od sreće zbog svega ovog, već onaj osmijeh koji ubija ljude. Eto ti kravo vidi kako mi je cijelo vrijeme. Otišla je napokon doma, mi smo sjeli gdje je ona sjedila, nakon dužeg moljenja Njega sam sjela, ali nekako sam ga nagovorila. Sjedio je do mene i cijelo vrijeme me sprdao, smijao se sa mnom, ali i dalje sam si govorila sve je to zajebancija, nemoj si zabrijavati da će bilo šta biti. I krenuli smo kući, međutim još dok smo bili za onim stolom ne gdje smo sjedili u loži, već onim gdje sam mu u krilu sjedila uzeo mi je osobnu i nije htio vratit. A ništa odustala sam i kada smo krenuli doma opet sam ga molila da ju vrati ali nije htio. On je rekao da je neće vratit dok on ne bude htio i tako je bilo. Mada sam ga nastavila moliti, onda je on mene molio da ušutim, nisam htjela, i obećao mi je da će me ušutkati. I je. Ušutkao me je. POLJUBIO ME! Ja sam samo stala i pogledala ga onako baš kako sam se osjećala, ništa mi nije bilo jasno. On se samo nasmiješio i rekao: "Jesam ti lijepo rekao da ću te ušutkat!" Na šta sam se samo nasmijala. Išli smo dalje putem i dalje mi nije dao osobnu. Onda sam ipak odustala. Nisam više imala snage se raspravljati. Išli smo dalje i samo me zarotirao prema školi i pitao: "Sjećaš li se ovog?" Da, škola je mjesto gdje smo prvi put zabrijali, i naravno rekla sam da se svega odlično sjećam. Samo smo se nasmiješili. Došli smo do dijela gdje ja trebam skrenuti kući, ali ostatak ekipe je dosta kasnio za nama, da bilo mi je lijepo za to vrijeme, nije bilo sretnije osobe od mene. I da uljepšao mi je tu noć. I tako sam sretna kada se svega sjetim.
Onako uvijek se pitam je li to san ili java? Jesam li to sanjala ili se desilo? DA! DESILO SE! Što će dalje biti, iskreno ne znam, ali ovaj put ne mislim srljati, i ako opet bude riječ o kakvoj vezi, nema nikakvih tajni. To si obećajem da ću mu reći. I iskreno već mi sada fali on i njegovi zagrljaji i poljupci, ali se nadam da ću ga možda ipak uskoro vidjeti. I nadam se da neće ostati samo na ovome. Presretna sam! Hvala mu! Ovo je bilo najljepše iznenađenje ove godine. I jedino šta se dam kladiti, da je to bio neki dogovor njega, bratića i prijatelja koji je već bio tu gore naveden. Ali kako god, meni je bilo lijepo.
- 20:37 -
utorak, 07.02.2012.
Oči, oči, tvoje oči, kao sjajni biseri u noći, oči, oči, dok me gledaju, mojoj duši mira nedaju!
Voljela bih se jednom ovdje ulogirati i napisati vam da sam sretna do neba. Ali ajde valjda ću uspjet jednom to napisati.
Dakle, budala sam jer se nadam i jer još uvijek ne vidim dalje od njega. Mogla sam sada imati nekog, možda biti sretna kraj jednog od njih, ali ja sam ih lagano hladno sve odbila. Boli me briga za njih. Možda sam ga mogla preboljet s jednim od njig, ali ne, ja neću nikog osim NJEGA! Najgore od svega je to što svaku put kad ga vidim, on je sve ljepši i ljepši. Najgore mi je kada me pogleda s ona svoja dva oka. Obožavam njegov pogled. Predprošli tjedan, točnije rečeno u petak zajedno smo putovali u Bosnu. S nama je išao njegov bratić. Ali nije nas puno doživljavao. Mi smo sjedili na onom zadnjem sjedalu gdje ima mjesta za pet, a on (bratić) je sjedio ispred nas. Od jednom je legao na mene i kao spavao, onda je prolazio kroz moju kosu i štipao me za nos. Ti trenuci kada mi je prolazio kroz kosu i kada je bio naslonjen na mene su me tako podsjetili na prošlost. Bar je na trenutak bilo lijepo. Kasnije sam išla sa sestričnom van, on je bio u kafiću stol do mojeg, sprdali smo se i kasnije smo shvatili da se držimo za ruke i sam smo se pustili onda. Sve je to bilo lijepo, mada ja znam da to njemu ništa ne znači. Znam da nije sve zaboravio, ali ne misli o tome sigurno. Na face-u mi u zadnje vrijeme piše lijepe porukice i šalje ljubavne poveznice, ali znam da mu je to samo zajebancija, da ubije dosadu i ništa više. Sigurna sam. Ja jesam sretna u tim trenucima, ali znam da je sve ovako baš kako sam objasnila gore. Fali mi neopisivo. Sve ali baš sve s njim mi fali. Ali šta je tu je. Valjda će jednog dana biti bolje.
Voljela bih da sve bude kao prije. Da sam sretna uz njega. Da mi oči zasijaju od sreće kada me za njega pitaju, a ne od suza. Ali i to će jednom sve proći. Jer to je sve samo dio prošlosti. Sada se samo mogu tog sjetit i nasmiješiti jer znam da sam jednom bila sretna s njim. Valjda će biti bolje jednog dana.
Puse od Amy <3
Želim ga ponovo ovako zagrliti, baš kao nekada :(
P.S. Stari ja se nadam da će nas sudbina opet spojiti i da me nisi zaboravio i da ćemo opet imati nešto. Jer ti Staroj užasno fališ. Znaj da jednostavno ne mogu više bez tebe! FALIŠ i to previše! Stara te još nije zaboravila, a i neće tako lako. Stara često misli na tebe i tvoja predivna ka dva zelena. Vrati mi se molim te! :(
- 20:09 -
