ponedjeljak, 23.02.2009.
...bježi od mene, to je sve što znam to je najlakše...
Opet sve ispočetka, ali tako je lakše. I sad je fakat zadnji put, ako još jednom obrišem blog ne nadajmo se novom. Nego krenimo mi.
Do prije dan bila sam sretna, presretna. Bila sam u Bosni zabavila se i onda sam došla doma i počela se dopisivati s jednim kojeg volim i na kraju sanznam šta nisam htijela saznat IMA CURU i to moju imenjakinju. Htijela sam biti sretna, ali zar previše tražim, očito da previše tražim. Volijela bih da sve mogu promijeniti i da mi malo krene u životu, ali kao što vidimo to nije moguće. Sva sam se slomila, sve me boli, volijela bih da je ovo samo još jedna noćna mora, ali to je stvarnost, to je istina, i svaki put JA sam ta koja bude povrijeđena, koja pati. Nemojte misliti da sam zbog ovih slika u depresiji nekoj, ne nisam ja sam još uvijek ona ista, ali tako se osjećam, loše. Suze samo naviru na oči, ali ja im ne dam da teku, ne, ja NE ŽELIM plakati. Dosta mi je plača, to mi ide na živce. Samo mi je ŽAO, šta je sve to nepravdeno. Mislim da nisam zaslužila toliku bol, jel ja tražim previše? Ne, ne tražim previše, samo tražim MALO sreće, koja naravno neće doći. Ali nema veze nastavit ću živjeti u ovom BOLU. Volim vas sve. Vaša Amyicha :(
- 07:53 -
