subota, 29.10.2011.
Ja sam svoju sreću našla *.*
Napokon sam pronašla svoju sreću. Ne, ne radi se uopće o Starom. Niti želim da se radi, jer se uvijek sve vrti oko Njega. Dosta njih misli da je sada samo On moja sreća i da ne mislim na ništa osim na Njega. Ali ne, to nije istina. Sretna sam šta Ga imam, ali ima još stvari i ljudi koji me usrećuju. Ovo nije još jedan post o tome kako sam sretna šta Ga imam i kako mi fali. Pa krenimo.
Prije pet godina osnovano je kulturno umjetničko društvo na čije probe sam išla pune tri godine. U te tri godine je bilo svađa, sreće, pa skoro i tuče u koje sam uvijek ja bila umješana. Pri kraju treće godine mog dolaska na probe naljutila sam se jer su uvijek mene tužili i ja sam više manje bila kriva za svađe. Pamtili su me po tome da se svađam, ali i ja sam se smirila, samo to nisu vidjeli. Nisu me izbacivali iz koreografije za nastp, ali su mi srali kada bi pogriješila jer sam bila među boljima, ali sam tada bila u nekim problemima vezanim za školu, pa me boljea briga hoću li pogriješiti ili dobro odigrati na nastupu. Na jednoj probi sam im rekla da ih napuštam na neodređeno vrijeme, ali oni su se samo nasmijali i rekli nema šanse. Da ja bez njih ne mogu. Mama mi je ove dvije godine dolazila s pričom da im falim i da još uvijek ne mogu vjerovati da sam ja to doista ozbiljno mislila. Ja sam samo psovala i govorila da me puste na miru i da me ne spominju više. Ali može biti da im to nije prenesla. Ma ni nema veze. Sada je to nebitno. I tako su jedan dan oni imali nastup u mome gradu za dan grada. Bila je subota, a moji me nisu pustili u grad. Naime nastup je bio oko 5 ili 6. Pa sam ih gledala. Kasnije je jedna prijateljica nagovorila moju mamu da me pusti u grad, pa je i tata popustio kada sam ga nazvala. Tako smo se zabavljali u gradu i prijateljica me pitala: "Zašto ne bi opet krenula na folklor? Vidiš da je sada sve bolje! Manje se svađamo, nitko više nikom ne sere kada netko pogriješi! Ne budi luda, kreni s nama!" Moj odgovor je bio: "Ne znam, ne vjerujem da ću se vratit!" I tako su dani prolazili, pala sam razred i mama je zaprijetila da moram na folklor ako želim subotom van i ići u Bosnu. A ništa prek one stvari sam pristala i u početku me živciralo sve. Kada bi vježbali novu koreografiju ja bi im rekla il da ne znam osnovne korake, il da me nešto boli. Ali jedan dan kada sam vidjela prijateljicu kako ona to savršeno igra, nešto je zatitralo u meni i od jednom sam dobila volju i želju da igram s njima, da sam opet dio njih kao šta sam prije bila. Pozvali su me da nastupam, ali bilo mi je glupo jer sam tek došla, a i nisam bila sigurna u to da dobro znam korake, mada sam znala jer sam i prije igrala to. Nagovarali su me, ali ja sam samo pristala da idem s njima i ništa više. Sada je to drugačije, svaki nastup koji dolazi ja sam na njemu, ali ne kao gledateljm već kao dio KUD-a, kao igrač. Svoju sam sreću našla baš u tom folkloru. Mnogi me sprdaju za to, ali jne dira me to. Da idem na folklor, i ne, nije me sram zbog tog! Jer život je ples.
Voli vas i ljubi Amy. :* <3
- 14:01 -
