četvrtak, 18.08.2011.
Snovi
Zanima me jedna stvar. Zašto ljudi ne sanjaju ono o čem misle kada krenu spavati. Po meni bi bilo realnije da se to
tako sanja, a ne sanjaju gluposti. Voljela bih imati lijepe snove, kao i misli prije spavanja. Evo što se desilo.
Zanima me je li se i vama kada to desilo. Počinjem imati noćne more. Da, noćne
more, voljela bih da su ipak nekako drugačije, ne takve kakve jesu. Dakle imam 3-4 sna u jednoj noći. Bojim se
spavati, doista. Prva noćna mora:
Ja sjedim na nekom željeznčkom mostu, od jednom se lokacija mijenja i ja leži na nečijem krevetu na kat, lokacija
mi je bila potpuno nepoznata kao i ti ljudi i ta djeca. I tako smo mi ležali svi zezali se i počeli gledati kroz prozor,
od jednom je noć i meni je prozor poznat, da, prozor je isti kao tetkin i od jednom se na nebu pojavljuju dva labuda,
ali prvo izgledaju kao tornado, i kasnije je slika jasnija, jedan je bio u crnom odjelu i jedan u ljubičastoj
haljini, plesali su valcer ili nešto slično. Ali to je sve od oblaka napravljeno, kasnije se oblaci pretvaraju
u ljude koji trče, pa u zvijezde koje padaju, bilo je tu još detalja ali se ne sjećam točno koji su bili. I
od jednom čovjek govori kako je to smak svijeta, da nas više neće biti. I od jednom se nebo oboji u narančastu boju,
točno onako kako je sunce jutros pojavljivalo, malo crvenkasto i onda kao one zrake u naračastoj boji, nebo je
potpuno tamno plavo, i pokupi jednu kuću i par ljudi. I od jednom se samo razvedri, i nema više mičega. Ne
kupi više ništa. U tom trenutku sam se probudila i osjetila kako sam se sva preznojila. Okrenula sam se prema
bratiću i shvatila da je sve u redu, da je to samo jedan san, po meni noćna mora. Legla sam nazad, opet utonula u san.
Ali ovaj put sam sanjala mamu. Mamu kako priča sa mnom i od jednom se ona smije kao i ja. Ja počinjem vrištat mama, mama.
Mama je počela blijediti biti prozirna, nestajat, vidjela sam kroz nju zidove. U tom sam snu sanjala, dakle da sam
spavala i da sam se onda kao probudila iz te noćne more, pogledala sam prema zidu. Ovaj put mi je lokacija bila
poznata, ovaj put sam bila kod tetke u sobi u kojoj sam spavala. Dakle pogledala sam u prozor, na prozoru je
stajala žena u prekrasnoj bijeloj haljini na britelice, gledala je cijelo vrijeme kroz prozor i desnu ruku je imala
prema zraku, na glavi je imala škarnicl ( ne znam zašto ) izgledala je kao duh. Prekrila sam glavu pokrivačem,
točno onim kojim sam se sinoć pokrila prije spavanja i on je bio proziran, kroz njega sam ju vidjela. Okrenula
sam se prema bratiću, a on mi se smijao. Pitao me šta mi je, ja sam mu objasnila, rekao je da ne budem luda i da
nema nikog u sobi, ali ja sam i dalje vidjela ženu koju on nije vidio. Primjetio je koliko sam se prepala i
zagrlio me, htio mi je dati znak da se ne bojim. Opet sam se probudila, pogledala prvo u prozor, i usrala se od straha.
Zavjesa koju tetka ima preko prozora je točno izgledala kao žena koju sam sanjala. Kada sam se malo bolje razbudila
shvatila sam da je to zavjesa i da doista nema nikog, vani je počela zora svitati, pogledala sam u bratića, a on
je i dalje bez imalo ometanja spavao. Opet sam shvatila da je to noćna mora. Okrenula sam se i zaspala. Opet je
počela noćna mora, ali ovaj put se ne sjećam kakva je bilo i što se desilo u njoj. Ne sjećam se ni jednog
jedinog detalja koji je bio u snu. Ali me i dalje zanima. Možda baš budem sada koju narednu večer to opet sanjala
pa da baš vidim o čemu se radi. Mada i ne bi voljela imati još jednu noćnu moru. Nije mi što se ja probudim sva
mokra od znoja, meni je do toga što to mene budi noću i onda ne mogu zaspati dobrih pola sata, kada zaspem
počinje nova noćna mora. Ne želim to, želim mirno spavati. Imam neki nemir u sebi. Nešto me kopka, nešto nije u redu,
nešto mi smeta, ali ni sama ne znam šta. To me tako muči, želim znati šta me muči. Podsvijest mi je nemirna,
ali zašto? Nisam nikome ništa nažao napravila, nisam se s nikim svađala, nisam nikog vrijeđala, nisam nikome stala
na žulj. Prema svima sam dobra, sa svima normalno pričam, sa svima je sve u redu. Ali duboko u sebi znam da nešto nije
u redu. Nešto me muči, što ni sama ne znam da me muči. U jednom trenutku pomislim da to nije zbog nekog filma, ali
znam da nisam gledala nikakve hororce, ma nikakve filmove u zadnje vrijeme nisam gledala. Uvijek sam ili na
facebook-u ili na forumima, a TV kada upalim, upalim max-tv, kako bi slušala glazbu. Ne gledam uopće filmove,
zadnji film koji sam pogledala je bila neka komedija s Adamom Sandlerom. Ali ni tamo nema nikakvih gluposti kakve sanjam.
Mislim kako bi i bilo, kad je komedija. Ne, ne jasno mi je to. Moja podsvijest me muči. Što se u njoj dešava,
doista ne znam. Razmišljam da odem kod nekog psihologa da s njim popričam, da mi on kaže u čem bi mogo biti problem.
Ovako nešto mi se nikada nije desilo, apsolutno nikada. Ako je bila noćna mora bila je u vezi tatine smrti, uvijek
ali uvijek sam sanjala kako mi tata umire na milijun drugih načina. Ali ovako nešto nikada. Eto sada. Iskreno ja
sam jedna od osoba koja se boji duhova, nestajanje mame i smaka svijeta. I sada to sanjam. Uopće ne mogu na ništa
misliti osim na ovo. Bojim se. Čitala sam na sanjarici što znači sanjat bijelog i šarenog duha. Bijelog - nemir,
štarenog-šteta. Vjerujem u ovo, jer uvijek kada sam znala otić pročitat što znači neki san, uvijek je to bilo tako
kako je pisalo na sanjarici. Bojim se i nemira i štete. Eto nemira, podsvijest. I savijest i podsvijest su mi nemirne.
Ali i dalje me zanima zašto? Jebeno zašto? Pitam se jel me Bog toliko mrzi da mi daje taj nemir, ili on nema nikakve
veze s ovim? Mada ne vjerujem baš. Večeras ću opet spavati u toj sobi, da vidimo što će biti. Večeras sama spavam
u toj sobi i sama ću se suočiti s glupostima. Uvijek je sve bilo u redu, bratić spava do mene i osjećam se sigurnije,
i sinoć je bio do mene, ali nisam ni malo bila sigurna. Bojim se, iskreno se bojim. Ne želim više ni spavati :S.
Puse od Amy :*
- 17:11 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
