ponedjeljak, 13.12.2010.
Blago meni, još po sebi tvoje prste osjećam =(
Iskreno, neda mi se opće pisati kako me nije bilo dugo jer smo svi to primjetili tako da ništa neću o tome.
Pa da ja počnem odmah s postom. U zadnje vrijeme me sitnica naživcira. Koda sam 24 sata dnevno u 365 dana u PMS-u. Fakat nemam za ništa volju. Škola mi je u sranju, ali totalnom. Nemam nikako volje za njom. Prije par tjedana sam zaradila opomenu u samo tjedan dana, a nekada mi je trebalo malo više od tjedan dana da ju zaradim. Jedno mjesec dva, ako i toliko, ako ne više. A sada. Sada mi se neda biti na satu i samo kažem frendu idemo u Danijelu i on idemo i odemo tamo. Jel neda se ni meni ni njemu biti na satu. Skroz sam se pogoršala. Na polugodištu ću sigurno imati četiri jedinice, danas kada smo trebali ispravljati geografiju okrenula sam se i otišla na kavu, a mogla sam se bar malo potruditi pa ju možda i ispravim. Ali ne ja sam se okrenula i otišla na kavu. Nisam ni marila na posljedice. Neda mi se nikako učiti, a imam samo tjedan dana da ispravim još jedno pet - šest komada. Ali ja rađe sjednem na komp i zajebavam se. Ma da baš sam lijepo krenula. Samo se najiskrenije nadam da mi tako neće biti na kraju godine da i padnem razred još. Samo mi to fali.
Naime u zadnje vrijeme samo padnem od jednom u bed i nikako izaći iz njega. Glumatam kako sam super, smijem se na silu da ljudi ne primjete da nisam dobro. Glumim da ljudi misle kako sam super i kako sam uvijek happy. A ubiti duboku u meni me nešto ždere. Nešto, za šta ni sama ne znam šta me ždere. Ne razumijem samu sebe, cijeli tjedan sam kao happy, a onda u subotu odemo u grad malo si popijemo i samo odjednom budem jedina koja lije krokodilske suze, naime moj izgovor je taj da mi ujak fali. Nekada to je tako, ali malo kada, uvijek me nešto ždere, a ni sama ne znam šta. Svaku noć plačem kada odem spavat. Tada me nitko ne čuje, pustim si neku tužnu glazbu i rasplačem se, ni sama ne znam zašto. Nekako život mi se okrenuo za 360, uvijek ali uvijek sam bila super volje nikada me ništa nije bediralo, a sada se ubediram samo tako i bez razloga. Prokockala sam mnoge prilike i sada se kajem više od svega, ali očito je tako moralo biti. Očito je to sudbina i očito je to onaj gore htio (ako postoji). Od sada mislim da za mene sreća ne postoji. Mislim da je ona mene odavno zaobišla i da se nikada više neće vratit. Nema toga za mene, jer očito postoji ono nešto šta sam krivo napravila i sada me ona ne želi. Ne znam ne mogu više tako. Idem sada polako, moram, ne mogu više pisati, nemam snage. Puse svima
- 16:53 -
