petak, 30.10.2009.
:(
otvaram blogeditor i buljim u jednu te istu točku. ne mičem pogled. šta mi se dešava? jel postoji osoba koja me je promijenila ili šta? skroz sam se promijenila i ne prepoznajem se više. ponekada poželim da sam u srednju otišla u neki drugi grad. mada to nebi bilo lijepo. naime, toliko se bojim ljudi i njihovih reakcija na sve šta napravim, kažem. nekada bih voljela da sam sama da nemam nikog, mislim da bi tako bilo lakše. ponovo buljim u jednu točku i razmišljam. šta je to samnom? tko utječe na mene? šta utječe na mene? koji k je samnom? postoji li i jedna osoba koja mi može pomoći? postoji li itko tko mi može pomoć? postoji li bilo šta šta mi može pomoći? pogledam se u ogledalo i zapitam se tko je ta osoba u ogledalu? tko je ta djevojka? nisam više ono šta sam bila, nisam više ona koja sam bila. pitam se gdje je nestala ona djevojka koja je nekada bila tu? znam da o ovome nikada nisam tako razmišljala, ali sada razmišljam. kako bi bilo lijepo da umrem. tako bi se lijepo smirila. ah koda bi ikome, ali ikome falila. osjećam se kao da sam uljez na ovome svijetu. osjećam se kao da ljudima služim samo za to da me iskoriste da nekome kažu šta osjećaju, a kada ja to trebam reć samo okrenu temu. osjećam se kao da ljudima služim samo za to da im dam novce, da imaju kog sprdat, da imaju s kim biti kad nema nekog drugog. nisam u depresiji ili ti šta ja znam. ali najiskrenije sam razmišljala o smrti. kako bi divno bilo meni, a tek okolini. kom bi falila? mislim da nebi nikome. jedna budala manje na svijetu jel da? da. osjećam se tako tupo i glupo i tako uljezno. netko će pomisliti da sam emo, ali nisam emo niti to želim biti. samo više ne želim živjeti. ne, ne želim više. neda mi se. voljela bih da umrem i da se smirim. i da smirim ljude oko sebe, da znaju da me više nema i da su mirni. jer nema uljeza. idem sada. volim vas sve. pusa
- 20:12 -
