Župa Gospe Fatimske

29.07.2006., subota

XVII. NEDJELJA KROZ GODINU

Ne jednom, Bog je zahvaćao u povijest svoga Naroda da čudesno nahrani ljude. Takva čuda opisana su i u današnjem prvom čitanju i evanđelju. U oba čuda neke se pojedinosti mogu jako dobro uspoređivati: oskudica predstavljenih namirnica, naredba riječima – 'daj ljudima da jedu', blagovanje i višak jela.
Čudo koje Isus u evanđelju čini s hranom za pet tisuća ljudi nadvisuje proročko čudo, jer je ono istovremeno objava njegove božanske milosti dane čovjeku – od vrlo male količine koliko su ljudi imali on čini neshvatljivo obilje.
Isus, kao dobar pastir, pokazuje sućut, ljubav i brigu za svoj narod. On vidi potrebe ljudi i želi ih nahraniti. Iako zna što će učiniti, on potiče svoje učenike da se i oni uključe u rješavanje problema, da razmišljaju i svojim snagama kako nabaviti hrane za tolike ljude. Ali ono što su učenici pronašli svojim snagama nije dovoljno da se nahrani silno mnoštvo. U svojoj tjeskobi zaboravljaju najvažnije: osloniti se na Isusa. Zaboravljaju da je Isus u Kani, potaknut potrebama ljudi, pretvorio običnu vodu u najbolje vino, zaboravljaju koliko je bolesnika pred njihovim očima ozdravio, kolike zloduhe izagnao iz opsjednutih. Ne uviđaju da je Isus glavni izvor svakog dobra koji ne ostavlja nikoga i koji sve može. Tada Isus zapovijedi da svi posjedaju, blagoslivlja ono malo kruhova i ribica, izriče zahvalnicu i daje da se razdijeli. Umnoženje kruha i ribica izveo je Isus sam, ali je vrlo zgodno primijetiti da je za podjeljivanje istih gladnima, trebao je pomoćnike. I svi su jeli i nasitili se. I još je ostalo dvanaest košara kruha. Bog uvijek daje u izobilju, više nego što nam treba. Njegova ruka je toliko široka da od onog što nama daje pretječe i za druge. Skupljanje ulomaka znači da ne budemo rasipni već da svoj kruh dijelimo s drugima.
Pogledajmo sada sebe u svijetlu evanđelja i što nam ono sve može reći i napravimo jedan kratak ispit savjesti.
Isus se prije susreta s ljudima povlačio u osamu moliti. Koliko sam ja zajedno s Isusom u osami, u intimnom prijateljevanju? Jesam li nakon druženja s Njime u stanju vidjeti mnoštvo onih oko mene koji me trebaju? Jesam li tada osjetljiv za potrebe drugih? Vide li ljudi u meni ljubav, nježnost, prihvaćanje, razumijevanje, pažnju, toplu riječ podršku, konkretnu pomoć ili vide i dalje sebičnost i nebrigu? Osjećam li se odgovornim za nešto? Za neku veliku ili malu stvar? Za drugoga čovjeka, za obitelj, za prijatelje, za zajednicu vjernika? Da li se u rješavanju problema oslanjam samo na sebe, svoje mogućnosti, svoj razum i na ono kako bih ja riješio problem, a na Isusa zaboravljam? Osjećam li se tjeskobno, bespomoćno kad ne vidim rješenje problema? Računam li na Isusa i koliko Njemu povjeravam svoje brige? Dajem li svoj ljudski minimum s povjerenjem da će ga Bog umnožiti? Koliko se ja lomim za druge? Kakav sam ja kruh drugima? Svježi, topli, ukusni ili stari, možda čak i pljesnivi? Da li sam svjestan da ono što dajem ne gubim već višestruko dobivam natrag? Znadem li primati brojne umnožene darove koje mi daje Gospodin? Vidi li se na meni da živim od čuda neizmjerne Božje ljubavi? A ako nakon dobra što sam ga drugima učinio ostanem neshvaćen, znadem li se s time nositi i biti ponovo u osami s Isusom?
Bog i danas čudesno umnaža naša nastojanja oko ljubavi, mira i dobra. Na nama je samo da imamo otvorene oči srca i spremne ruke za primanje i za darivanje.
Ne budemo li takvi – opasnost je da sam budem gladan kruha a možda zbog moga nepovjerenja i povlačenja kruha neće dobiti ni mnogi kojima bi ga Gospodin po mojim rukama želio dijeliti.

- 12:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2006., subota

XVI. NEDJELJA KROZ GODINU

Otpočinuti

Ljetni dani, na koje većina ljudi željno čeka, već su pred nama. Koliko je važan odmor, ne samo za tijelo, nego i za duh i za dušu, znao je i sam Isus. I on ne propušta prigode u kojima se može posvetiti odmoru, molitvi i druženju s apostolima. I njih poziva da se odmore, nakon što su ga izvijestili "o svemu što su činili i naučavali". Isus im govori: "Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo." Jer puno je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. "Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih."
Isus poznaje ljudsku potrebu za počinkom, za odmorom, ali još više je svjestan čovjekove potrebe za Bogom. Stoga i ne čudi iznenadna promjena plana: "Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu." Slijedi Isusov čin ljubavi prema mnoštvu gladnom Božje riječi, a onda i utaživanje njihove tjelesne gladi s pet kruhova i dvije ribice.
Tek nakon tog čina Isus se povlači na molitvu, u osamu, a učenici nakon svega još proživljavaju nedaće nemirnog mora i protivnog vjetra - sve dok im Isus nije ušao u lađu. Slikovita je ta zgoda koja govori o tome da naš bližnji ima prednost pred našim odmorom, a nemir vlada oko ljudi i sve je uzburkano i protivi nam se, unatoč žarkoj želji za odmorom, sve dok Isus nije u našoj blizini. Isus je mir i donositelj je mira, osnovnog preduvjeta za kvalitetan i dobar odmor duše i tijela.
Mnogi ljudi - u gradu ili na selu - s pravom žele uživati u zasluženom odmoru. To je osobito naglašeno posljednjih desetljeća, s razvojem industrijalizacije, a u posljednje vrijeme razglašeno je putem medija, ali o odmoru Biblija govori već davno prije - kod samoga stvaranja. Sedmoga dana Bog počiva "od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." Na taj način i čovjeku pokazuje da treba odmarati i da se od ovozemaljskih poslova treba malo odvojiti i dio vremena provoditi s Gospodinom. Vjernik mora nedjelju na osobiti način posvetiti Bogu. Mora taj dan s Bogom živjeti, za Boga postojati, na njegovu miru, na njegovu zajedništvu sudjelovati. Mora shvatiti da nedjelja nije samo radi iskazivanja časti Bogu, nego prije svega radi čovjeka.
No, nije dovoljan samo tjedni odmor, nego mu je potreban i onaj malo duži, potpuniji odmor od svih teških poslova. Bog Mojsiju nalaže da prvi dan svakoga sedmog mjeseca njemu i svemu narodu bude posebno svet. Iz Biblije su poznati i odlomci u kojima kraljevi ili drugi vladari određuju dane odmora, jer svjesni su da svako pretjerivanje u radu, i njima i narodu, a onda i cijelom kraljevstvu, dugoročno može samo nanijeti nepopravljivu štetu.
Za čovjeka današnjice odmor je ujedno i prigoda da upozna nove krajeve i nove ljude, te da se na taj način i kulturno obogati. To je vrijeme u kojemu svoj duh treba odvojiti od zemlje i od svog posla i još ga više uzdići prema Gospodinu.

- 11:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:

ŽUPNE AKTIVNOSTI:
ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati

Free Web Site Counter

...klikni pa vidi, možda ti se svidi...
VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE
UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL
POVIJEST FATIMSKOGA SVETIŠTA ZAPOČINJE 13. SVIBNJA 1917. GODINE KADA SE, USRED RATNIH RAZARANJA ZA VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA, BLAŽENA DJEVICA MARIJA U MJESTU COVA DA IRIA, U BLIZINI FATIME U PORTUGALU, UKAZALA TROJE MALIH PASTIRA: LUCIJI OD ISUSA, FRANJI MARTU I JACINTI MARTO. GOSPA SE DJECI UKAZIVALA IDUĆIH PET MJESECI, UVIJEK 13. U MJESECU. POSLJEDNJEM UKAZANJU, 13. LISTOPADA 1917, NAZOČILO JE 70.000 LJUDI. KASNIJE SE GOSPA JOŠ DVA PUTA UKAZALA LUCIJI, KOJA JE U MEĐUVREMENU POSTALA REDOVNICA, ZAPOVJEDIVŠI JOJ SLAVLJENJE PET PRVIH SUBOTA U MJESECU. GODINE 1919. GRADI SE KAPELA UKAZANJA, A BAZILIKA SE POČINJE GRADITI 1928. GODINE DA BI BILA POSVEĆENA 7. LISTOPADA 1953. FATIMA POSTUPNO DOBIVA SLUŽBENU CRKVENU POTVRDU KAO MARIJANSKO SVETIŠTE SVJETSKIH RAZMJERA: GODINE 1930. MJESNI BISKUP POTVRĐUJE AUTENTIČNOST UKAZANJA, A 1931. PORTUGALSKI BISKUPI POSVEĆUJU PORTUGAL BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU. GODINE 1942. PAPA PIO XII. POSVETIO JE BEZGREŠNOM SRCU CIJELI SVIJET, A 1951. U FATIMI JE OKONČANA SVETA JUBILARNA GODINA. PAPA PAVAO VI. HODOČASTI U FATIMU NA PEDESETU OBLJETNICU UKAZANJA 13. SVIBNJA 1967, A IVAN PAVAO II. DOLAZI ZAHVALITI FATIMSKOJ GOSPI ZA PREŽIVJELI ATENTAT ISTOGA DANA, 13. SVIBNJA, 1982. TE 1991. GODINE. GODIŠNJE SE U FATIMSKOM SVETIŠTU OKUPI OKO ČETIRI MILIJUNA HODOČASNIKA. UKAZANJA USRED RATNIH RAZARANJA, POBJEDA BEZBOŽNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE U RUSIJI UBRZO NAKON TOGA, GOSPINO OBEĆANJE DA ĆE SE RUSIJA OBRATITI, POSVEĆENJE SVIJETA MARIJINU SRCU USRED RATA, ČINJENICA DA JE SADAŠNJI PAPA ODABRAO UPRAVO FATIMU KAKO BI ZAHVALIO ZA ŽIVOT NAKON IZLJEVA MRŽNJE - SVE TO GOVORI KAKO FATIMU TREBA PROMATRATI KAO VELIKU PORUKU MIRA, A PREDUVJET MIRA JE OBRAĆENJE.

Župa Gospe Fatimske - OREHOVICA

29.07.2006., subota

XVII. NEDJELJA KROZ GODINU

22.07.2006., subota

XVI. NEDJELJA KROZ GODINU

DRAGI PRIJATELJI!

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL