Ne jednom, Bog je zahvaćao u povijest svoga Naroda da čudesno nahrani ljude. Takva čuda opisana su i u današnjem prvom čitanju i evanđelju. U oba čuda neke se pojedinosti mogu jako dobro uspoređivati: oskudica predstavljenih namirnica, naredba riječima – 'daj ljudima da jedu', blagovanje i višak jela.
Čudo koje Isus u evanđelju čini s hranom za pet tisuća ljudi nadvisuje proročko čudo, jer je ono istovremeno objava njegove božanske milosti dane čovjeku – od vrlo male količine koliko su ljudi imali on čini neshvatljivo obilje.
Isus, kao dobar pastir, pokazuje sućut, ljubav i brigu za svoj narod. On vidi potrebe ljudi i želi ih nahraniti. Iako zna što će učiniti, on potiče svoje učenike da se i oni uključe u rješavanje problema, da razmišljaju i svojim snagama kako nabaviti hrane za tolike ljude. Ali ono što su učenici pronašli svojim snagama nije dovoljno da se nahrani silno mnoštvo. U svojoj tjeskobi zaboravljaju najvažnije: osloniti se na Isusa. Zaboravljaju da je Isus u Kani, potaknut potrebama ljudi, pretvorio običnu vodu u najbolje vino, zaboravljaju koliko je bolesnika pred njihovim očima ozdravio, kolike zloduhe izagnao iz opsjednutih. Ne uviđaju da je Isus glavni izvor svakog dobra koji ne ostavlja nikoga i koji sve može. Tada Isus zapovijedi da svi posjedaju, blagoslivlja ono malo kruhova i ribica, izriče zahvalnicu i daje da se razdijeli. Umnoženje kruha i ribica izveo je Isus sam, ali je vrlo zgodno primijetiti da je za podjeljivanje istih gladnima, trebao je pomoćnike. I svi su jeli i nasitili se. I još je ostalo dvanaest košara kruha. Bog uvijek daje u izobilju, više nego što nam treba. Njegova ruka je toliko široka da od onog što nama daje pretječe i za druge. Skupljanje ulomaka znači da ne budemo rasipni već da svoj kruh dijelimo s drugima.
Pogledajmo sada sebe u svijetlu evanđelja i što nam ono sve može reći i napravimo jedan kratak ispit savjesti.
Isus se prije susreta s ljudima povlačio u osamu moliti. Koliko sam ja zajedno s Isusom u osami, u intimnom prijateljevanju? Jesam li nakon druženja s Njime u stanju vidjeti mnoštvo onih oko mene koji me trebaju? Jesam li tada osjetljiv za potrebe drugih? Vide li ljudi u meni ljubav, nježnost, prihvaćanje, razumijevanje, pažnju, toplu riječ podršku, konkretnu pomoć ili vide i dalje sebičnost i nebrigu? Osjećam li se odgovornim za nešto? Za neku veliku ili malu stvar? Za drugoga čovjeka, za obitelj, za prijatelje, za zajednicu vjernika? Da li se u rješavanju problema oslanjam samo na sebe, svoje mogućnosti, svoj razum i na ono kako bih ja riješio problem, a na Isusa zaboravljam? Osjećam li se tjeskobno, bespomoćno kad ne vidim rješenje problema? Računam li na Isusa i koliko Njemu povjeravam svoje brige? Dajem li svoj ljudski minimum s povjerenjem da će ga Bog umnožiti? Koliko se ja lomim za druge? Kakav sam ja kruh drugima? Svježi, topli, ukusni ili stari, možda čak i pljesnivi? Da li sam svjestan da ono što dajem ne gubim već višestruko dobivam natrag? Znadem li primati brojne umnožene darove koje mi daje Gospodin? Vidi li se na meni da živim od čuda neizmjerne Božje ljubavi? A ako nakon dobra što sam ga drugima učinio ostanem neshvaćen, znadem li se s time nositi i biti ponovo u osami s Isusom?
Bog i danas čudesno umnaža naša nastojanja oko ljubavi, mira i dobra. Na nama je samo da imamo otvorene oči srca i spremne ruke za primanje i za darivanje.
Ne budemo li takvi – opasnost je da sam budem gladan kruha a možda zbog moga nepovjerenja i povlačenja kruha neće dobiti ni mnogi kojima bi ga Gospodin po mojim rukama želio dijeliti.
Post je objavljen 29.07.2006. u 12:55 sati.