Župa Gospe Fatimske - OREHOVICA

19.02.2006., nedjelja


Ozdravljenje do duboko u srce
... nosila ga četvorica... Kao u svim vremenima, bilo je i u Isusovo vrijeme, ljudi koji su raspolagali neobičnim ozdravljujućim snagama. A ipak – izliječiti cijelog čovjeka – duboko do u njegovo srce – prije svega osloboditi ga od grijeha koji ga čini bolesnim, bilo je za sve prisutne pismoznance koji su vrebali Isusa, djelo huljenja na Boga. U njihovim očima si Isus utvara nešto što samo Bog može. «Kako može govoriti tako jedan čovjek? On huli na Boga. Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?» Ovo je bio za njih jedan razlog više za odbaciti Isusa i izvrgnuti ga smrti. Za one pak, koji vjeruju u njega, moralo bi oproštenje grijeha biti jedan nesumnjiv znak da je Isusu poklonjena božanska moć, da je Bog sam u njemu djelotvoran. «Vi trebate prepoznati», kaže Isus «da Sin čovječji ima punomoć, ovdje na zemlji, opraštati grijehe».
Samo Bog može opraštati grijehe. On to čini po Isusu u kojemu je prisutan – ozdravljujući i opraštajući. Znači li to da nitko više ne može opraštati grijehe? U toliko ne, jer je svo ljudsko opraštanje utemeljeno u Božjoj opraštajućoj volji i samo On može oprostiti grijehe. Također i svećenik izgovara, u sakramentu pomirenja, oproštenje, ali ne iz svoje osobne punomoći. Kroz njegova usta govori Isus «ja ti opraštam tvoje grijehe». Ali nije tu samo svećenik koji može u ime Isusa opraštati. Mi svi smijemo drugim ljudima opraštati kako bismo im u tome poklonili Božje oproštenje.

Božja bezgranična spremnost opraštanja
Kako bih osjetio ozdravljujuću snagu oproštenja, moram imati povjerenje u Božju bezgraničnu spremnost opraštanja. Samo tako mogu osjetiti da mi je zaista oprošteno. Jedna psihoterapeutkinja mi je jednom prilikom rekla kako, u svojoj praksi, susreće čak i kršćane koji ne mogu prijeći preko svoje krivnje, naročito ako ih ona teško pritišće. Ona im je savjetovala da si dopuste u ispovijedi, sakramentu pomirenja, prihvatiti Božju opraštajuću ljubav, od svećenika si dozvoliti u pamet dozvati: Bog ti je oprostio!
U sakramentu pomirenja susrećem Isusa koji mi oprašta svu krivnju, iako je ona još toliko teška.
On mi dozvoljava osjetiti, što je već u obećavajućim riječima starozavjetnih proroka izgovoreno od Boga; Ja činim sve tvoje pogrješke poput oblaka! Ja ih bacam iza svojih leđa! Ja ih utapam u dubine mora! U Isusu nastala ljubav Božja prema čovjeku liječi ono što je duboko u mojem srcu još bolesno. Isus liječi ono što je još u meni uzeto, Isus liječi što je u meni još gluho za Božju spasilačku i oslobodilačku riječ. On ozdravlja moju sljepoću i otvara mi oči srca za svoju ljubav koja upravo u opraštanju ne poznaje granica.


*P. Felix Schlösser, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2006., subota


SUSRET MLADIH ČAKOVEČKOG DEKANATA
Drugi mjesečni susret mladih Čakovečkog dekanata održat će se u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Belici u subotu 18. veljače s početkom u 18 sati.
Tema je molitveno-glazbenog bdjenja "Što se bojite malovjerni?". Domaćin susreta je preč. Vinko Halovanić, župnik i zajednica mladih župe Belica.
Polazak na susret - vlastitim prijevozom...

- 08:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak


POGLED NA OLTARNI SLIKO - RELJEF
Akad. slikar Stjepan Đukić Pišta ispred dijela poliptiha koji nastaje u našoj župnoj crkvi kao oltarna slika...
- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.
- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak


14.02. SVETI VALENTIN
O sv. Valentinu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati, a zatim naredi da mu odrube glavu.
Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.
Dakle, o životu sv. Valentina ima i nekih povijesno utemeljenih činjenica. Rimski svećenik i liječnik Valentin živio je u vrijeme proganjanja krsćana za vladavine cara Klaudija II i spaljen je na Via Flaminia. Papa Julius I dao je izgraditi baziliku na mjestu gdje je pokopan.
Drugi Valentin, talijanski biskup iz Terne, bio je mučenik, vjerojatno također u Rimu, i njegove relikvije su kasnije odnesene u Ternu. Današnji istrazivači se uglavnom slažu da je najvjerojatnije riječ o dvije različite verzije života jednog te istog mučenika.

Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.

- 08:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota


6. nedjelja kroz godinu
Isus - Spasitelj od zla
Scena Isusovog ozdravljenja bolesnika ima simboličko značenje. Ovim ne mislimo reći da nije bilo čuda, ali ono se prvotno odnosi na ozdravljenje cijelog čovjeka s jedne te početak novog svijeta s Isusom Kristom, s druge strane.
Isus nas svojim gestama uči kako prestati umnažati zlo. Zlo nas sve skandalizira. Svi bi htjeli svijet bez zla, bolesti i gladi. Nekada se, a katkad i danas, na bolesnike gledalo kao na Božje kažnjenike, npr. u Mojsijevo vrijeme. Tko se god razbolio postavljao je sam sebi pitanje: «Što sam Bogu zgriješio»? Taj grešni odnos prema bolesnicima bio je također prisutan i u kršćanstvu. Bolest se promatrala kao zadovoljština za grijehe. Zato su se neki neugodno osjećali i pred Bogom i pred ljudima.
Isus svim bolestima pristupa sasvim drukčije. On prilazi bolesnicima, ne odriče ih se, on na njih polaže ruke, on ih ljubi. Bolest ni u kojem slučaju ne znači Božju kaznu, to je Isusov stav. Međutim Isus nas poziva da pomognemo ljudima, jedni drugima, da se oslobodimo zla. Mnoge fizičke bolesti današnji čovjek više ne gleda kao Božju kaznu, ali su se pojavile duševne boli i nedaće koje se još prebacuju na Boga. Tako se pitamo što je današnja “guba” čovječanstva? Mnogi kažu da je vrlo teško raspoznatljiva iako ima vrlo kobne posljedice za cijelo čovječanstvo. To su razne socijalne isključivosti, razni zatvoreni klubovi koji ne dozvoljavaju pristup svima, rasna segregacija koja je nepoznata u dubokoj povijesti, pa nejednakost spolova. Sve su to bolesti moderne “kuge”. Mnoge bolesti imaju svoj korijen u ljudskom egoizmu.

Ne bi nam trebalo puno ulagati da pomognemo mnogima da ozdrave, da ponovno počnu živjeti. Netko reče da danas čovječanstvo oskudijeva u nježnosti i da je čovjek zapušten. Postoje samo utilitarni susreti i utilitarna prijateljstva. Šokantno je kako stari “prijatelji” jedan o drugom pričaju, zapravo kako jedan drugoga kleveću. I to je slika moderne kuge. Tko i kako bi ju se moglo izliječiti?

Isus se objavljuje kao ozdravitelj i osloboditelj. On nikoga ne zaobilazi, nikoga ne odbacuje. Isus je prijatelj svima i svakome pojedinačno. Isus i otpisanima nudi novi svijet. On je baš došao “otpisanima”. Grešnici i bolesnici su bili subjekti interesa i ljubavi. On je prema njima bio nježan. A zar nismo svi “na smrt naslonjeni”? (A. Vučemil). Svi smo mi neke vrste prosjaka. Možda nismo siromašni kruhom, ali smo siromašni ljubavlju. Ponovimo Rilkeov susret s prosjakinjom u Parizu. On je svaki dan izlazio u šetnju s jednom kontesom. Tako, jedan dan šetajući uličicama Pariza vidje neku prosjakinju. Sjedila je i pružala ruku ispred sebe, a pogled nije dizala. Kontesa je uvijek davala nešto novca prosjakinji, malo više jer je bila s velikim umjetnikom. Jednom tako šetajući s Rilkeom prođu pokraj prosjakinje, a on mjesto milostinje, iz svojih ruku dade prosjakinji bijelu ružu. Prosjakinja pocrveni od radosti, podigne pogled, ustane i ode. Slijedećih šetnji isti par nije za šest dana vidio prosjakinju. Ipak se vratila nakon šest dana. A kontesa je prigovarala Rilkeu da je prosjakinji trebalo dati novca, a ne ružu. Zato upitaše prosjakinju gdje je bila šest dana. Ona odgovori da je šest dana živjela od ruže, zato joj nije trebalo prositi.(Cf. Svesci, br. 42/81, str.55).
Možda je danas opasnost da se proglašavamo zdravim društvom - čovječanstvom, a bolesni smo. Najveća je bolest kad neslobodni misle da su slobodni; neljubljeni da su ljubljeni, a nenormalni da su normalni. Ovo je moderna guba.
Svaki čovjek treba proći svoju katarzu. Katastrofa se najprofitabilnije proživljava u ljubavi i dobroti. Kroz ljubav čovjek postaje harmoničniji. Međutim, nije dovoljno samo da budemo ljubljeni nego i da prihvatimo ljubav. Ljubav je uzajamna istina i uzajamno prelijevanje. Veliki je misterij zašto neke osobe ne prihvaćaju ljubav iako im je nuđena.
Isus je spasitelj i iscjelitelj. On to isto također traži od svojih sljedbenika. Razne su bolesti ali su razni i naši pristupi bolesnima. Bolesnik nije onaj kojega je Bog kaznio nego onaj koji je ljubljen. Zato je služenje bolesnicima uvijek imalo sakralno značenje. Bolesne istinski može služiti samo dobra duša, onaj koji ga ljubi.
Isus izjednačuje zdrave i bolesne. On je prijatelj čovjeku i na to poziva sve nas svoje sljedbenike. Isus je prijatelj čovjeka koji traži sve vrste zdravlja i punine. Stoga, ako ne možemo dokinuti bolesti i zla, barem ih nemojmo umnažati.




- 13:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak


GOSPA LURDSKA
Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako:

«Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.'

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»

Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.

Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!»

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC
Kardinal Stepinac mučeništvo je podnio za vrijeme komunustičke vlasti. U teškim predratnim i poratnim vremenima zalagao se je za materijalu i duhovnu izgradnju svoje nadbiskupije, a njegove propovijedi i okružnice bile su na strani življenog Evanđelja. Na današnji je dan 1960. godine umro u svom rodnom Krašiću, zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac. Rođen je 8. svibnja 1898. godine. Nakon završene sjemenišne gimnazije na kratko se upisao na Agronomski fakultet u Zagrebu jer se htio posvetiti gospodarstvu na očevu imanju. Doskora je od toga odustao, a bio ga je dohvatio i Prvi svjetski rat. Ipak je uvidio da je njegov put u svećeništvu, pa je nastavio studij filozofije i teologije u Rimu, a za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. godine, a četiri godine potom za biskupa nasljednika tadašnjem nadbiskupu Antunu Baueru, a nakon njegove smrti 1937. godine Stepinac je postao zagrebački nadbiskup.
U ta teška predratna vremena osjećao je potrebu za materijalnom i duhovnom izgradnjom svoje nadbiskupije pa je zato utemeljio Caritas i brojne nove župe u Zagrebu koji se iz dana u dan širio, a tadašnjih nekoliko župa nije moglo zadovoljiti duhovne potrebe vjernika. Skrbio se za svećenike, tražeći od njih gotovo svetački život, a sam se u njemu izgrađivao. Njegove su propovijedi i okružnice bile nedvojbeno na strani življenoga Evanđelja, do u tančine. Na, kako je rečeno, “prežalosnom procesu” osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom te je zatvoren u Lepoglavi. Zadnje je godine proveo u Krašiću, u župnom dvoru u kućnom pritvoru. U znak priznanja njegova mučeništva papa ga je 11. siječnja 1953. godine imenovao kardinalom.
Umro je 10. veljače 1960. godine, a njegov grob u zagrebačkoj katedrali uvijek je privlačio vjerni puk, koji se ni u teško komunističko vrijeme nije sustezao da na taj dan ispuni prvostolnicu na misi zadušnici za svoga kardinala-mučenika. Alojzija Stepinca proglasio je blaženim papa Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. godine u nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici, za svoga drugoga pohoda Hrvatskoj.

- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.02.2006., četvrtak


VJERONAUČNO NATJECANJE
U organizaciji Katehetskog ureda Varaždinske biskupije u srijedu 8. veljače održana su županijska vjeronaučna natjecanja za učenike osnovnih škola s područja Varaždinske biskupije, na kojima je sudjelovalo 49 škola. Natjecanja su održana na temu ovogodišnje vjeronaučne olimpijade: "S velikim Ivanom Pavlom kroz XX. stoljeće".
U II. osnovnoj školi u Čakovcu okupile su se ekipe iz 18 osnovnih škola s područja Međimurske županije. Plasman na međužupanijsku biskupijsku olimpijadu osigurale su prve četiri ekipe. Najbolja je bila ekipa iz Osnovne škole Štrigova s mentorom vjeroučiteljem Višeslavom Štimecom Protrkom, drugo mjesto osvojila je ekipa iz OŠ Belica s vjeroučiteljicom Delfinom Novak, treće mjesto ekipa iz OŠ Sveti Martin na Muri s mentorom Vladimirom Šoštarićem, a na četvrto mjesto plasirala se ekipa iz OŠ Orehovica koju je vodio vjeroučitelj Ninoslav Jambrović.
Jedanaest najboljih ekipa osnovnih škola sa županijskih natjecanja okupit će se na međužupanijskom (Biskupijskom) vjeronaučnom natjecanju, koje će se održati u Varaždinu 14. ožujka, dok će se državno natjecanje održati u Dubrovniku 8. i 9. svibnja.
Čestitamo ekipi OREHOVICE i vjeroučitelju g. Ninoslavu i želimo puno uspjeha u daljnjem natjecanju !

- 06:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak


IVAN JAMBROVIĆ (1916.-2006.)
U županijskoj bolnici u Čakovcu, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je danas u 90.- toj godini života naš župljanin Ivan Jambrović iz Orehovice. Ispratit ćemo ga na počinak na našem groblju u Orehovici u srijedu 8. veljače 2006. g. Sveta misa zadušnica biti će nakon oproštaje u župnoj crkvi u Orehovici.



Istog dana u 15,00 s. na našem groblju biti će oproštaj od pok. Josefa Saxingera iz Čakovca i nakon sprovoda misa zadušnica u Orehovici.
Obiteljima i ukućanima, te najbližima i rodbini pokojnog Ivana i Josefa - iskrena sućut, a pokojnima molitva da ih nebeski Otac primi u svoj dom.

- 14:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota


ISCJELITELJ S OSOBNOM PAŽNJOM PREMA SVIM BOLESNICIMA
ozdravljenje... V. NEDJELJA KROZ GODINU
Evanđelje prikazuje Isusa kao iscjelitelja u toku "radnog dana u Kafarnaumu" koji za svoju glavnu zadaću smatra propovijedanje evanđelja o dostupnom i prisutnom kraljevstvu Božjem.
U Šimunovoj kući on ozdravlja Šimunovu punicu tako što je "prihvaća za ruku i podiže s postelje". Ona nastavlja posluživati goste među kojima je i Isus. Uvečer tog dana Isus se našao pred vratima Šimunove kuće radi mnoštva ljudi. Sjećajući se njegova nastupa u sinagogi Kafarnauma, kad je propovijedao te opsjednutog bolesnika oslobodio zlog duha, ljudi su "nagrnuli k vratima" da ga opet vide i čuju. Među prisutnima našli su se i bolesnici i to "mnogi i razne im bolesti".I sus ih ozdravlja. Sutradan napušta Kafarnaum da bi i u drugim mjestima Galileje propovijedao evanđelje i izgonio zle duhove.
Starozavjetna podloga današnjem evanđelju je Jobova jadikovka nad vlastitom bolešću: "Mjeseci me jada tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježući pomišljam: 'Kad li ću ustati'. I dižući se: 'Kad ću večer dočekati'". To je gorko iskustvo bolesnog muža kojemu se žena rugala što je unatoč bolesti obolio, a prijatelji ga optužili da mora biti tajni grešnik kad mu je Bog pripustio strašnu bolest. Poglavlja 6. i 7. ove mudrosne knjige su pjesnički iskaz bolesnikove patnje sa sviješću da ga ljudi ne žele ili ne mogu razumjeti.
Ova misna čitanja prikazuju nam Isusa iscjelitelja koji posvećuje osobnu pažnju bolesnicima. On u svom ministeriju sigurno nije izliječio sve bolesnike koje je susreo, ali jest sve susretao s ljubavlju. Time je uprisutnjivao kao dobri pastir Božju brigu za sve ljude, posebno za nemoćne. On u današnjem evanđelju zabranjuje zlim dusima
govoriti "jer su ga znali". Dok ovakvog Isusa u današnjoj misi dublje upoznajemo, pitajmo se kako mi susrećemo bolesne u svojoj neposrednoj blizini i po bolnicama. Savršeni aparati i lijekovi nikada ne mogu nadomjestiti osobni susret s bolesnicima. Znademo li bolesnike ne samo prihvaćati, nego s njima patiti, suosjećati. Ispružena ruka nad bolesnika ili druga prijateljska gesta ne liječi uvijek, ali vraća nadu i pomaže da bolesnici podnose bolest oslanjajući se na onoga koji je iscijelio Petrovu punicu i kafarnaumske bolesnike.
Kao sljedbenici Isusa otvorenog svima, i posebno pažljivog prema bolesnicima, nastojmo i mi pružati ljudima ruke da se dižu sa svojih životnih postelja.


- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak


MALA VJERONAUČNA RADIONICA, 3. VELJAČE 2006.

Razmišljamo o blagdanu Prikazanja Gospodnjeg u hramu – Sviječnici.
Zahvaljujemo Isusu koji je pošao nama u susret i obkavio nam se preko starca Šimuna kao SVJETLO na prosvjetljenje naroda.
Zahvaljujemo za naše «Ane» koje nam otkrivaju Isusa...


- 15:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda


PRIKAZANJE GOSPODNJE - SVIJEČNICA
2. veljače Katolička Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom".
Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu čišćenju te susretu sa Simunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko susretanje između mladih i starih.

Svijećnica.
Svijeća.

Ako pogledamo život jedne svijeće, shvatimo da svijeća živi samo onda kada gori za druge. Dok gori, ona je svjetlo u mraku, toplina u hladnoći, nada u životu. Kad svijeća ne gori, ona samo leži u mraku, u nekoj kutiji ili ladici, bezvrijedna, hladna, nezamijećena.
Prikazanje Isusovo u hramu zapalilo je svijeću - svjetlo koje obasjava svakog čovjeka i čitav kozmos. Njegova svijeća obasjava put - jedini put koji vodi prema potpunom ispunjenju i sreći.
Svatko od nas traži sreću, traži mir, zdravlje, složnu obitelj, prijateljstvo. U toj potrazi potrebno nam je svjetlo, da ne zalutamo, ne izgubimo se.
Tražimo svoj put u putevima onih koji su prepoznali svjetlo; u poniznosti Marije, u spremnosti Šimuna da pomogne bližnjem u nevolji, u Aninom služenju cijeli život. Oni su prepoznali svjetlo i pustili ga da gori i u njihovom srcu te tako pokazuju put drugima. Dopustimo i mi da nas Svjetlo života ispuni. Isus kaže: Vi ste svjetlo svijeta (Mt 5, 13-16) Budimo svjetlo svijeta, neka naš život bude vrijedan i ispunjen.

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #


RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:
Image and video hosting by TinyPic

ŽUPNE AKTIVNOSTI:

ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati
Free Web Site Counter
Free Web Site Counter

...klikni pa vidi, možda ti se svidi...

VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE

UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA

Image and video hosting by TinyPic

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL
POVIJEST FATIMSKOGA SVETIŠTA ZAPOČINJE 13. SVIBNJA 1917. GODINE KADA SE, USRED RATNIH RAZARANJA ZA VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA, BLAŽENA DJEVICA MARIJA U MJESTU COVA DA IRIA, U BLIZINI FATIME U PORTUGALU, UKAZALA TROJE MALIH PASTIRA: LUCIJI OD ISUSA, FRANJI MARTU I JACINTI MARTO. GOSPA SE DJECI UKAZIVALA IDUĆIH PET MJESECI, UVIJEK 13. U MJESECU. POSLJEDNJEM UKAZANJU, 13. LISTOPADA 1917, NAZOČILO JE 70.000 LJUDI. KASNIJE SE GOSPA JOŠ DVA PUTA UKAZALA LUCIJI, KOJA JE U MEĐUVREMENU POSTALA REDOVNICA, ZAPOVJEDIVŠI JOJ SLAVLJENJE PET PRVIH SUBOTA U MJESECU. GODINE 1919. GRADI SE KAPELA UKAZANJA, A BAZILIKA SE POČINJE GRADITI 1928. GODINE DA BI BILA POSVEĆENA 7. LISTOPADA 1953. FATIMA POSTUPNO DOBIVA SLUŽBENU CRKVENU POTVRDU KAO MARIJANSKO SVETIŠTE SVJETSKIH RAZMJERA: GODINE 1930. MJESNI BISKUP POTVRĐUJE AUTENTIČNOST UKAZANJA, A 1931. PORTUGALSKI BISKUPI POSVEĆUJU PORTUGAL BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU. GODINE 1942. PAPA PIO XII. POSVETIO JE BEZGREŠNOM SRCU CIJELI SVIJET, A 1951. U FATIMI JE OKONČANA SVETA JUBILARNA GODINA. PAPA PAVAO VI. HODOČASTI U FATIMU NA PEDESETU OBLJETNICU UKAZANJA 13. SVIBNJA 1967, A IVAN PAVAO II. DOLAZI ZAHVALITI FATIMSKOJ GOSPI ZA PREŽIVJELI ATENTAT ISTOGA DANA, 13. SVIBNJA, 1982. TE 1991. GODINE. GODIŠNJE SE U FATIMSKOM SVETIŠTU OKUPI OKO ČETIRI MILIJUNA HODOČASNIKA. UKAZANJA USRED RATNIH RAZARANJA, POBJEDA BEZBOŽNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE U RUSIJI UBRZO NAKON TOGA, GOSPINO OBEĆANJE DA ĆE SE RUSIJA OBRATITI, POSVEĆENJE SVIJETA MARIJINU SRCU USRED RATA, ČINJENICA DA JE SADAŠNJI PAPA ODABRAO UPRAVO FATIMU KAKO BI ZAHVALIO ZA ŽIVOT NAKON IZLJEVA MRŽNJE - SVE TO GOVORI KAKO FATIMU TREBA PROMATRATI KAO VELIKU PORUKU MIRA, A PREDUVJET MIRA JE OBRAĆENJE.