Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 31.01.2012.

Kai Meyer: "Božica pustinje"

Kai Meyer je ime koje me pomalo podsjetilo na ime Karla Maya, još jednog njemačkog pisca koji se bavio pisanjem pustolovnih romana (Njemačka mi se uvijek činila plodnom zemljom za pisce koji nemaju nikakve veze s temama o kojima pišu, koji se oslanjaju isključivo na svoju maštu). Spisateljski stil me pak mjestimično podsjećao na još jednu njemačku spisateljicu: Hedwig Courths-Mahler.

Kai Mayer, dakle, piše kao križanac Karla Maya i Hedwig Courths-Mahler, barem u prvom njegovom romanu koji sam pročitala, „Božici pustinje“. No dajte da prvo razjasnimo radnju.

Na jugu Afrike, među pripadnicima plemena San (među bijelcima su poznatiji kao Bušmani), postojala je legenda koja kaže da su oni nasljednici prve rase, koja je čuvala Stablo života i njegovu Bijelu božicu. Ta je legenda povezana s pričom o postanku ljudske rase iz Biblije, koja kaže da su Adam i Eva jeli jabuke sa stabla spoznaje, na nagovor zmije, te su zbog toga izgnani iz Raja – upravo je stablo spoznaje isto ovo Stablo života koje su čuvali preci Bušmana. Nakon izgona iz Raja, Adam i Eva su imali sinove Kajina i Abela, kao što Biblija dalje navodi. Međutim, nakon što je Kajin ubio Abela, Bog ga je osudio na to da kao bratoubojica vječno luta svijetom u pratnji Velike Zmije (ponovno iz legende Bušmana), iste one zmije koja je Evi dala jabuku s Drveta spoznaje. U Bibliji se dalje spominje kako je Kajin otišao u pustinju i tamo sa svojom suprugom sagradio grad Henok. Međutim, ako malo bolje porazmislimo, osim Eve na svijetu još nije bilo žena, pa bi valjalo zaključiti da je ta Kajinova supruga zapravo bila istovremeno i njegova majka, no njezino se ime ne spominje.

Je li ovo vama što jasno? Meni je bilo još manje jasno kad sam dijelove ove zamišljene legende morala otkrivati komadić po komadić, prateći izvjesnu guvernantu Cendrine Muck, koja dolazi u njemačke kolonije u jugozapadnoj Africi kako bi brinula o blizankama obitelji Kaskaden, koji su se nastanili u kući koju je prije, za vrijeme dok su to bile britanske kolonije, sagradio lord Selkirk, koji je za vrijeme jedne osobito mučne oluje masakrirao čitavu svoju obitelj, a potom presudio i sebi. Cendrine dolazi u jugozapadnu Afriku kako bi pronašla svog brata Eliasa, ali ubrzo postaje opsjednuta afričkom kulturom, šamanizmom i duhovnošću, tako da se kroz neko vrijeme u ovoj knjizi više ne može razabrati što su snovi, a što je java.

Moram priznati da sam pomalo čitala kroz zube, jedva čekajući da knjiga završi. No ako vas zanima kultura južne Afrike, ukoliko proučavate duhovnost, ukoliko ste zainteresirani za život u pustinji, možda bi vam se ova knjiga mogla svidjeti.

nedjelja, 29.01.2012.

Mavis Cheek: "Seksualni život moje ujne"

Glede ove knjige, u čiji sam hrbat na svojoj polici za knjige piljila dok malo da mi oči nisu otpale (a sve to prije nego što sam se konačno odlučila uhvatiti čitanja), imam potpuno pomiješane osjećaje.

Kao prvo, drago mi je da nije smeće – imala sam dojam da se radi o najnižoj formi chick-lita, onomu koji je istovremeno predvidljiv i neduhovit. Srećom, nije.

Kao drugo, iznenadila sam se da nije čak ni chick-lit, jer su korice totalno ukazivale na to (razmetanje vlastitom površnošću&plitkošću doista mi ne služi na čast).

Naime, radi se o romanu koji u prvom redu tematizira starenje i potrebu da se u vlastiti život unese promjena, o svojevrsnoj krizi srednjih godina koja očito u ozbiljnoj mjeri pogađa i žene. U središtu je radnje četrdeset-do-pedesetogodišnja Dilys, udanoj za odvjetnika Francisa, kojeg voli i u kojem nalazi prijatelja, ima dva odrasla sina, imućna je i povremeno se bavi proučavanjem likovne umjetnosti. U Dilysinom je životu, dakle, sve u redu, barem na početku romana. Međutim, smrt najbolje prijateljice uzrokuje tektonski pomak u njezinu shvaćanju svijeta, tim više što u povratku s njezina pogreba na kolodvoru upoznaje nekoliko godina mlađeg Matthewa i započne s njime strastvenu ljubavnu vezu, skrivajući se od supruga koji ništa ne sluti.

Nadalje, to je i priča o obitelji, i o tome kako nikad nije kasno da se raščiste desetljeća nerazjašnjenih obiteljskih odnosa. U konačnici, ispostavlja se kako je pomirba sa svijetom oko sebe i sa vlastitim (bremenitim) nasljeđem dio starenja i dio stjecanja staračke mudrosti. Taj mi se dio zapravo i najviše svidio: „Oh, a ja sam mislila da čitam knjigu o preljubu, a zapravo sam cijelo vrijeme čitala knjigu o obitelji!“ Sav se zrak odjednom raščisti – nema više tajni i sve je, ako ne odmah u redu, a ono barem na dobrom putu.

Zaključno, preporučujem ovu knjigu onima koji su mislili da su njihovi obiteljski odnosi zamršeni do neprepoznatljivosti, onima koji se samo žele opustiti, ali i onima koji od knjige očekuju i nešto više od šarmantnih korica.

subota, 28.01.2012.

Bodo Kirchoff: "Šundroman"

Ovo je možda posljednji put da uzimam iz knjižnice knjigu samo zato što mi se sviđa dizajn korica. Kad bolje razmislim, brišite to, lažem, vjerojatno nije. Fraktura je objavila prijevod ove knjige 2007. godine, nisam dosad naletjela na nju i nisam znala ništa o njoj. Da sam se zadržala samo na koricama, kao što sam možda trebala, mislila bih da je „Šundroman“ „zabavna, dinamična knjiga koja se čita u dahu, knjiga koja kao da je nastala na predlošku svih onih ludih, nezaboravnih avanturističkih romana koje smo čitali radije nego lektiru. Roman u kojem je glavni junak plaćeni ubojica meka srca, u kojem pršti od akcije, seksa, humora, a sve počinje slučajnim ubojstvom najpoznatijega njemačkog književnog kritičara, upravo u vrijeme Frankfurtskog sajma knjiga. Šundroman Bode Kirchoffa, jednog od najboljih suvremenih njemačkih autora, majstorski je napisana knjiga koja zabavlja od prve do posljednje stranice.“

Iskreno, tijekom čitanja se meni više činilo kao da se radi o eksperimentu s kičem petparačkog akcijskog krimića, gdje je autor ovu vrstu knjiga doveo do krajnosti, isparodirao njezine elemente do krajnjih granica, do te mjere da ono od čega se roman sastoji (pri čemu mislim na riječi, rečenice, odlomke, poglavlja, dakle na živo tkivo teksta) postaje neprohodno i nečitljivo (ipak, priznajem da je možda problem i u mom: a) neukusu, b) manjku koncentracije, c) općenitoj neukosti, ili u kvaliteti prijevoda, tijekom kojega se nešto šarma možebitno i izgubilo).

Eksperiment je možda uspio, i možda se književnim kritičarima rezultat toga eksperimenta dopao, ali sam ja nakon čitanja ove knjige imala dojam da je prilikom pisanja autor možda izgubio iz vida zašto se čitaju akcijski krimići ovoga tipa i od kojih se elemenata sastoje. Likovi su doista stereotipni, uključujući i glavnog junaka, njegove fizičke mane i njegovu fascinaciju skupim satovima i lijepim ženama, radnja je dostojno krvava, finale je spektakularan, ali mi se činilo da je sve pomalo zbrčkano i ne sasvim na svom mjestu.

Konačan dojam koji je čitanje „Šundromana“ ostavilo na mene je dojam težine, mukotrpnosti probijanja kroz tekst i osjećaja prevarenosti jer je izostao užitak koji dobivamo čitajući upravo predvidljive, minimalističke i jednostavne petparačke akcijske krimiće.

četvrtak, 26.01.2012.

EKONOMIJA ČETVRTKOM: Barack Obama: "Snovi mojega oca"

S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.

utorak, 24.01.2012.

Dnevnik Anne Frank

Naime, došla sam do svojih poznih godina, a da ga nikad nisam čitala – do prije petnaest minuta kad sam pročitala posljednju rečenicu. Vjerojatno nije bio dio lektire u mojoj osnovnoj školi jer nam je kao poslijeratnoj generaciji bilo previše malih ratnih dnevnika i očeva koji spavaju s anđelima.

U svakom slučaju, ovaj je dnevnik pravi, iskren i uvjerljiv. Toliko je uvjerljiv da bih lako povjerovala da sam neke od istih rečenica i sama napisala kad sam bila u nježnoj dobi od četrnaest ili petnaest godina. Svojim glavnim čitateljskim okom zato sam pomno iščitavala upravo tu priču o odrastanju jedne djevojke u posve nesvakidašnjim okolnostima (dok sam, priznajem, te nesvakidašnje okolnosti čitala svojim sporednim okom). Prvo zaljubljivanje, prva ozbiljnija introspekcija, odnos s roditeljima (kako sam nedavno čitala i jedno publicističko djelo o odrastanju, neprestano sam povlačila paralele, tim više što valja uzeti u obzir i vremensko razdoblje u kojem je dnevnik nastao i način na koji su se djevojke odgajale u to vrijeme), stjecanje znanja u uvjetima potpune neimaštine i slično – sve je to bio razlog zašto sam ovo djelo, odnosno ovu životnu priču pročitala gotovo u jednom dahu.

Toplo preporučujem svima koji, kao i ja, imaju određene rupe u čitateljskoj kulturi.

Na kraju napominjem da je ova knjiga prvi put objavljena u Amsterdamu 1947. godine pod naslovom „Het Achterhuis“ (odnosno „Stražnja kuća“ ili „Tajno sklonište“ kako ovaj naslov prevodimo mi i Englezi), tek dvije godine nakon Annine tragične pogibije.

nedjelja, 22.01.2012.

Victoria Hislop: "Otok"

Kako mi se nije dalo čitati ovu knjigu! Pročitavši kratak sadržaj na koricama („Fascinantna ljepota Krete, brižno čuvane obiteljske tajne, rat, strast i želja da se preživi...“), imala sam dojam da je ova knjiga metak koji svakako želim izbjeći: nešto kao ukoričena „Ruža vjetrova“ ili „Larin izbor“. A onda mi je gospođa zmajka preporučila tu knjigu (kad je na televiziji krenula grčka serija „Otok“), rekavši samo da se radi o koloniji gubavaca. Tu sam nasjela i počela čitati.

Nije tako loše kako sam očekivala. Naime, doista je velik dio knjige posvećen otoku Spinalonga, na koji su grčke vlasti od 1903. do 1957. godine dovozile oboljele od lepre. Zanimljivo je bilo čitati o strahu lokalnog stanovništva od bolesti, o gađenju prema oboljelima, i o volji i želji oboljelih stanovnika otoka da svoje posljednje prebivalište učine ugodnijim mjestom za život.

Doduše, priča je umotana u okvir kćeri koja u sadašnjem vremenu otkriva majčinu obiteljsku prošlost u kretskom selu Plaki, da bi i sama definirala sebe i svoju budućnost, a čitava priča, koju joj priča obiteljska prijateljica Fotini Davaras, obiluje i preljubima, ubojstvima, obiteljskim neslaganjima, ljubomorom između sestara, patnjom i Drugim svjetskim ratom (Kreta je, naime, bila jedan od oraha na kojoj je Hitlerova vojska slomila zube). Ti dijelovi su ipak malo slabiji, malo više a la Moja tajna, kako sam tijekom čitanja zaključila.

Ono što me također zasmetalo jest što sam imala neprestani dojam da se autorica, inače Britanka, nije baš pripremila na pisanje knjige čija se radnja odvija u Grčkoj, iako je prije objavljivanja ovog prvijenca (za koji je dobila i nagradu za najbolji književni debi British Book Awardsa 2007. godine) radila u izdavaštvu i kao novinarka specijalizirana za putopise, a Grčku je čak posjetila više puta. Međutim, opisi grčkog načina života, tradicionalnih grčkih jela i običaja kao da su posjedovali određenu dozu neuvjerljivosti, iako sam se kasnijim guglanjem uvjerila u to da otok doista postoji, da su gubavci živjeli na njemu i da su do 1962. godine svi napustili otok, a da su zahvaljujući svom vodstvu, na otoku živjeli u luksuzu, da im je dopremljen generator za električnu energiju, da su imali školu, projekcije filmova i kazališne predstave, kao i svoj lokalni list, te da su proizvodili hranu i nastojali što normalnije živjeti, očekujući da će se pronaći lijek za njihovu bolest.

Gospođa zmajka je, da zaključimo, bila tako oduševljena time što prihvaćam njezine literarne prijedloge da me u vrlo skorom vremenu čeka čitanje „Sarinog ključa“ ili „Larinog ključa“, a od ključa do izbora, složit ćete se, i nije tako daleko.

četvrtak, 19.01.2012.

EKONOMIJA ČETVRTKOM: Alan Greenspan: "Doba financijske nestabilnosti"

Počevši od danas, četvrtak će biti dan rezerviran za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik. S obzirom da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), a da jednom objavljeni tekstovi Poduzetniku zacijelo ne trebaju, odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.

utorak, 17.01.2012.

Pregršt linkova

Uz riječ „pregršt“ vežem jednu anegdotu iz prvog ili drugog razreda srednje škole. Naime, naša kolegica Tena koja je sjedila iza mene, uvijek kad je izlagala lektiru, obvezno je negdje ubacila rečenicu kako „djelo ima mnoštvo epiteta“. Tako i toga puta, kad je Tena počela izlagati, netko je šaptom rekao: „Pazi, sad će Tena opet reći „mnoštvo epiteta“!“ Međutim je ona, negdje pred kraj analize, dok smo svi bez daha slušali da bismo se mogli cerekati (pustite, bili smo tek 15-16 godina, smisao za humor nam još nije evoluirao!), Tena je izjavila kako „ovo djelo ima PREGRŠT epiteta!“

Tako vam i ja sad nudim PREGRŠT linkova na razne zanimljive internetske sadržaje, koje sam skupljala tijekom ovih nekoliko dana dok sam bila odsutna s bloga. Kao prvo, Željko Obrenović na svom blogu nudi popis najboljih knjiga u 2011. godini (ne znam jesu li te knjige i objavljene u Srbiji 2011. godine, ali kod nas su neke i od ranije). Osobno mogu blagosloviti njegov popis po pitanju Davida Mitchella i njegovog „Atlasa oblaka“ (kod nas je objavljena i „Livada Crnog labuda“, koja mi je možda čak i bolja njegova knjiga), knjige „Ono“ („It“) Stephena Kinga, mogu potpisati Jeffreya Eugenidesa čiju sam knjigu „Srednji spol“ obrađivala ja, dok je Željko Obrenović obradio „Nevina samoubojstva“ (tako je prevedeno kod nas). U Jonathana Frantzena se svi kunu, od Jelene Veljače do Željka Obrenovića, ali ja sam prije nekoliko stotina godina čitala „Korekcije“ i nije mi se svidjelo. U svakom slučaju, provjerite sami.

Najbolje knjige u 2011.

Nadalje, izviještena sam kako je Yale objavio fotografije cjelokupnog Voynichevog rukopisa (manuscripta). O tom smo rukopisu već pisali na ovom blogu, a radi se o knjizi čije podrijetlo, jezik, pa čak ni namjena još uvijek nisu poznati, iako je pisan u 15. ili 16. stoljeću, a ime je dobio po antikvaru koji ga je stekao u svoj posjed 1912. godine. Ako u 2012. godini želite svoje ime upisati u povijest, sad imate priliku odgonetnuti o kakvom se rukopisu radi.

Voynich Manuscript

Proteklu godinu obilježio je i nevjerojatan hype knjiga vampirske tematike, definitivno zbog Sumrak sage i njezinih sljedbenika. To je ponukalo brojne mlade, ali i starije na povratak knjizi, pa je jedna knjižara/knjižnica bila prisiljena u svojoj se obavijesti obratiti i starijim čitateljima koji su se izvlačili na svoje mlađe ukućane.

It's OK. You have our permission.

Ja sam imala ozbiljnu namjeru pokrenuti privatnu knjižnicu. Međutim, prema zakonima Republike Hrvatske, knjižnicu u Hrvatskoj može osnovati samo jedinica lokalne ili regionalne samouprave, država, odnosno državna ustanova. U drugim zemljama, drugi su se ljudi snašli. Tako na Yahoo!Answers jedna djevojka pita je li u redu da ona vodi ilegalnu knjižnicu iz svog školskog ormarića s obzirom da ide u prilično strogu privatnu školu u kojoj postoji popis zabranjenih knjiga, od kojih su neke klasici i njezini osobni favoriti (zabranjene su knjige poput „Životinjske farme“, „Slike Doriana Graya“, „Lovca u žitu“ i slično). Pročitajte njezino pitanje i komentare koji su zbilja fantastični.

Is it OK to run illegal library from my locker at school?

A sada, Neiman Marcus vam, ako ste u SAD-u za pristupačnu cijenu od 125 tisuća američkih dolara nudi uređenje kućne biblioteke. U toj cijeni dobivate sav namještaj, njihov dizajn interijera i izabrane knjige, te se iz vaše uplate 2.500 američkih dolara donira u dobrotvorne svrhe za kupnju knjiga potrebitima. Za ljude koji imaju više novca nego vremena, ukusa i inteligencije, piše BoingBoing.

Hideous „bespoke library“

Uživajte u klik(t)anju!

nedjelja, 15.01.2012.

Dva naslova Alice Kuipers

Slučajno, jer nisam pazila knjige kojih autora uzimam u knjižnici, uzela sam čak dvije knjige Alice Kuipers, autorice za djecu i mlade koju izdavači nazivaju „zvijezdom u usponu“, a progovara o temama koje se tiču odrastanja i suočenja s teškim životnim situacijama u mladoj dobi. Kako sam ranije pitala i kako smo već govorili o knjigama koje se mogu dati tinejdžerima na čitanje, ovo su dvije novije koje bih ja svakako uvrstila u taj popis.

„Život na vratima frižidera“

Ova je knjiga zgodna jer je mogu čitati i oni koji nisu skloni ili nisu dovoljno vješti u čitanju. Naime, sama po sebi je vrlo kratka jer se sastoji od poruka koje su majka i kćer ostavljale jedna drugoj tijekom otprilike jedne godine – kupi kruh, mrkvu za zeca i takve stvari. Međutim, iz poruka iščitavamo i što im se događa u životima: prvo zaljubljivanje, majčin razvod od supruga, posao porodničara koji majka obavlja, školske ocjene kćeri i slično. Upravo iz poruke kćer saznaje i jednu vrlo ozbiljnu vijest koja će značiti kraj života kakav je dotad poznavala.

„Najgore što je ikad učinila“

U ovoj knjizi, koja je ipak malo mučnija i tajnovitija nego prethodna, autorica kroz dnevničke zapise svoje glavne junakinje Sophie Baxter progovara o brojnim bolnim temama: terorističkom napadu na londonsku podzemnu željeznicu, smrti bliskog člana obitelji, depresiji poslije tragičnog događaja, bulimiji među djevojkama, ali i nešto manje ozbiljnim temama poput prvog zaljubljivanja, prve povrede povjerenja i prvih svađa s roditeljskim figurama. Naime, Sophie je, kako već na početku saznajemo, prošlog ljeta doživjela obiteljsku tragediju (od koje vrste, na početku knjige nije razjašnjeno, jer ni sama Sophie ne želi pisati o tome u svom dnevniku koji je dobila od svoje terapeutkinje), i susrećemo je na početku nove školske godine. Tamo se susreće s bivšom najboljom prijateljicom Abigail, koja odjednom ne zna kako da joj pristupi, i poznanicama iz razreda, Zarom i Megan. Međutim, u razred dolazi i nova djevojka, Kanađanka Rosa-Leigh, s kojom glavna junakinja razvije oprezno, ali ubrzo i vrlo čvrsto prijateljstvo. Na drugoj razini, to je doista i puka priča o odrastanju, o dinamici prijateljskih odnosa i o zaljubljivanju u momka lijepih očiju za kojega ostaje pitanje je li doista i tako dobar kakvim se čini.

Čitajući ove knjige, podsjetila sam se nekog ljepšeg vremena, kad sam bila toliko mlada i naivna da su me mogle snažno ganuti obiteljske tragedije, bolesti i gubitci dragih osoba. Ponekad se bojim kako sam veliki cinik postala, i kako smo kao populacija izgubili senzibilitet za tragedije i stradanja, pa mi je stoga zapravo mala utjeha to što je ta neosjetljivost samo obrambeni mehanizam da bismo preživjeli kao vrsta.

petak, 13.01.2012.

Stieg Larsson: "Kule u zraku"

Kao prvo, moram pohvaliti kolegicu za pravovremenu reakciju (upravo sam ovu knjigu između ostalih dobila za Božić). Kao drugo, za pogođeni trenutak se zahvaljujem i filmskoj industriji koja je upravo ovog Božića lansirala „Muškarce koji mrze žene“ (odnosno „Girl With a Dragon Tattoo“) pa mi se zapravo istovremeno javila volja da pročitam ovu knjigu i da pogledam film. Preko blagdana sam učinila oboje.

Prvo – film.

Meni je bio dobar, zabavila sam se, nekih sam se stvari podsjetila i stvorila sam nove simpatije za Lisbeth Salander. Kako sam se sjetila knjige, sjetila sam se i što mi je bilo upečatljivo i sjajno u njoj, pa sam bila prisiljena usporediti s filmom koji mi se odigravao pred očima. Naime, koliko se sjećam, sjajno je u knjizi bilo to što je opisana povijest razvoja nacizma u Švedskoj, što je tema koja je u filmu samo ovlaš dotaknuta i koja nije nimalo dubinski obrađena (međutim, za samu fabulu romana to je ionako bila sporedna linija priče, a i zapravo ne mogu zamisliti kako bi se ekraniziralo čisto pripovijedanje). Drugo, sjetila sam se kako se istodobno radilo i o majstorskom krimiću, sa svime što krimić mora imati... i čini mi se da upravo taj dio nije dovoljno došao do izražaja. Naime, kako se radi o budućoj filmskoj trilogiji, neproporcionalno dug odsječak filma potrošen je na opisivanje obaju glavnih likova i upoznavanje s njima, pa je onda nauštrb toga patilo finale filma i otkrivanje ubojice, kako se već događa u svim pravim krimićima. Isto tako, ovo pišem i uime mojih sugledatelja s kojima sam u društvu gledala film, a koji su mi se požalili da su im neke scene bile prebrutalne (nisu čitali knjige). Za one koji također nisu čitali knjige, moram reći da postoji opravdanje za takvu eksplicitnost u daljnjoj radnji.

Sve u svemu, film nije loš, vizualno je tipično švedski dojmljiv, i ima potencijala razviti se u sjajnu filmsku trilogiju.

Drugo – knjiga (dakako, ovdje govorim o završnom dijelu Millenium trilogije pod naslovom „Kule u zraku“ jer sam ostale dvije već pročitala ranije).

Još jednom – nisam sigurna možemo li govoriti o trilogiji s obzirom da je Larsson prije svoje smrti 2004. godine imao završeno tri četvrtine četvrte knjige (međutim, s obzirom da mu je oporuka proglašena nevaljanom, a da se nije oženio svojom partnericom, prava na nedovršena djela, kojih može biti još barem dva, pripadaju njegovoj obitelji). Ipak, tako je kako je i „Kule u zraku“ mogu biti dostojan epilog prethodnim dvjema knjigama. Ovdje zatječemo Lisbeth Salander kako doslovce izlazi iz groba, Mikaela Blomkvista kako naglo postaje pametniji istražitelj nego što je ikad bio, i tajni odjel unutar švedske sigurnosne agencije koji radi o glavi ustavnim načelima kraljevine Švedske.

Sad, malo o ustavnim i temeljnim ljudskim pravima. Naime, kao pravnica, često se susrećem s tim pojmovima kao najvišim civilizacijskim tekovinama. Međutim, kako uvijek ima neki „ali“, kako pravnici uvijek moraju učiti i one iznimke, onaj „osim“, smetnula sam s uma da je sklop temeljnih ljudskih prava dobro koje se neprestano mora štititi i koje je u stalnoj opasnosti od ugrožavanja i kršenja, vjerojatno i zato što se radi o nematerijalnom općem dobru. Stieg Larsson to nije zaboravio, pa kroz usta svojih likova (osobito putem direktora SOA-e) progovara o živućim i djelatnim ustavnim i temeljnim ljudskim pravima, koja nisu tek lista dobrih želja i naših težnji, već opće dobro poput zraka, koje ponekad – ruku na srce – uzimamo zdravo za gotovo.

srijeda, 11.01.2012.

C. J. Sansom: "Crna vatra"

Zasluženi godišnji odmor između Božića i Nove godine sam između ostalog iskoristila i za čitanje knjige iz naslova. Naime, prvu kod nas objavljenu knjigu ovog povjesničara, pravnika i pisca bestselera, pod naslovom „Raskol“, čitala sam prije nekoliko mjeseci. Obje su objavljene u izdanju Znanja u nakladi „Knjiga dostupna svima“ (KDS), kiosk-nakladi koju između ostalog obilježava jeftini papir, sitna slova, ali i popularne cijene.

„Crna vatra“, kao i „Raskol“, vode nas u Englesku iz doba lorda Cromwella i Henrika VIII. Objema je zajedničko to što njihov glavni junak, odvjetnik Matthew Shardlake, rješava misterije u ime i za račun lorda Cromwella, kao njegov povjerenik. Međutim, ovoga puta gospodar Shardlake, poslovični grbavac koji donosi nesreću, ostaje u Londonu i pokušava pronaći tajnu tzv. Crne vatre, drevnog vatrenog oružja koje je pronađeno u samostanskoj grobnici u Londonu, a potom bez traga nestalo. Ipak, pronađena je i formula te crne ili grčke vatre, pa se jedan alkemičar i njegov brat odvjetnik hvataju u koštac s eksperimentiranjem za masovnu proizvodnju tog oružja. Međutim, obojica ubrzo pogibaju pod tajanstvenim okolnostima. Problem je još veći zato što je lord Cromwell već obećao kralju demonstraciju razorne moći te zapaljive tekućine koja gori i na vodi, i što mu glava visi o koncu ukoliko ne uspije dokazati svoju nezamjenjivost za kraljevstvo.

Kao i prethodna, ova je knjiga izvrsna razonoda za kratka zimska poslijepodneva, brzo se i lako čita, a osobito cijenim to što nudi djeliće informacija koji nam, posredno i pitko, uspješno ulaze u glavu i zadržavaju se tamo, a da nismo ni trenutka posvetili namjernom učenju.

ponedjeljak, 09.01.2012.

Steve Fuller: "Intelektualac - pozitivna moć negativnog mišljenja"

Dok sam u svojim formativnim godinama idealistički razmišljala o načinima na koje ću promijeniti svijet, uvijek mi se rado motala po glavi misao kako ću napisati esej u kojemu ću se obratiti intelektualcima, društvenoj skupini koja je po mom mišljenju ustupila mjesto nekim drugim, manje korisnim i važnim društvenim skupinama i koja je, u Hrvatskoj, odnosno na mjestima u kojima sam ja živjela, polagano nestajala s društvene scene.

Zapisala sam tada definiciju intelektualca po Hrvatskom jezičnom portalu koja kaže da je intelektualac: 1) onaj koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu; inteligent; i 2) mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu. Osobno, uvijek sam smatrala da je točka 2. bitnija od točke 1. Naime, intelektualac može biti i osoba koja nije član akademske zajednice, pa se često dogodi i da članovi akademske zajednice nisu intelektualci. Ipak, intelektualcem ne smijemo zvati onoga čije djelovanje u društvu nije visokomoralno i humanističko.

Sa mnom se, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, slaže i autor Steve Fuller, koji je u svom četverodijelnom publicističkom djelu naslovljenom „Intelektualac – pozitivna moć negativnog mišljenja“ iznio tezu kako sveučilišta po njegovom mišljenju mogu, ali ne moraju nužno proizvoditi intelektualce pa se stoga žustro obrušava na sposobnosti intelektualne zajednice da generira napredak u društvu.

No prvo odgovorimo na pitanje: što jest, odnosno kako biti intelektualac.

subota, 07.01.2012.

Ante Tomić: "Klevete i laži"

Moram pisati o ovoj knjizi jer: a) sam je dobila za Božić od radnog kolege i b) nam nedostaje smijeha u životu, ma kako kiseo bio. Pišem o ovoj zbirci kolumni iako: a) sam rekla da neću spominjati aktualnu političku i ekonomsku situaciju, odnosno da ću je spominjati u što manjoj mjeri, a b) Ante Tomić piše gotovo isključivo o aktualnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj u protekloj godini.

Kad čitam komentare koji se nalaze ispod Tomićevih kolumni na web-stranici Jutarnjeg lista, uviđam da ga mnogi Hrvati ne vole, iako doista ne znam zašto. Mogla bih prihvatiti činjenicu da je to zbog toga što je malo prost (u smislu: jednostavan) i plitak; to je u redu – pretpostavljam da mnogi (i) od novinskog teksta traže više nego samo da ih nasmije. Međutim, ne mogu shvatiti ljude koji vrijeđaju Tomića putem komentara, govoreći mu da je crveni, komunjara, pa i uvredljivije stvari, kao da čovjek nema pametnija posla da njihove kenjarije čita. Da sam ja Ante Tomić, ne bi bilo teorije da ih čitam, doista bih se zabrinula za mentalno zdravlje Hrvata. Ipak, od onih koji neargumentirano vrijeđaju, vjerojatno su mi gori oni koji pokušavaju pojasniti zašto ta i ta Tomićeva kolumna nije duhovita ili smiješna. Naime, po njihovom mišljenju, ona nije smiješna jer nije točna. Naime, nije točno da je Željko Kerum sazvao sav Split da bi objavio kako će splitska gradska vlast poslati na Mars svemirsku letjelicu Ogorje 11, s ljudskom posadom koju će sačinjavati Kerum, Mucalo, Svaguša i Livaja, s planom „da posada Ogorja u gori na Marsu baci na balote“, a tko izgubi, plaća janje (Željko Kerum je zapravo sazvao građane na splitske Gripe kako bi objavio gradnju socijalnih stanova, bez novca, bez investicijskog plana i projektne dokumentacije, što je po Tomićevom mišljenju bilo jednako kao da je rekao da Split planira misiju na Mars). Međutim, neki ljudi ovako komentiraju: „Tomiću, ovom si kolumnom promašio ceo fudbal! Nije Kerum rekao da će poslati svemirski brod na Mars, već da će graditi socijalne stanove, a ti si u svojoj komunjarskoj površnosti i posvemašnjem žutilu Jutarnjeg sasvim krivo pročitao! Još jedan bezvezan tekst!“

OK, morate priznati da je malo smiješno to kako Hrvati ne kuže humor.

Meni jest.

četvrtak, 05.01.2012.

Jeffrey Eugenides: „Srednji spol“

Osvojena Pulitzerova nagrada za književnost u 2003. godini upravo za knjigu iz naslova, autoru Jeffreyu Eugenidesu bila je kruna u prilično uspješnoj književnoj karijeri – prvi roman „Nevina samoubojstva“ preveden je na petnaestak jezika, a ekranizirala ga je redateljica Sofia Coppola (inače, prema mojim saznanjima, ona govori o tinejdžerskim samoubojstvima, što je još jedna tabu-tema u američkoj javnosti).

„Srednji spol“ su 2007. godine kad je knjiga izašla (ja je, posipavši se upravo pepelom, nisam čitala ranije) nakladnici najavljivali kao „priču o dječaku koji je odgojen kao djevojčica“. Postavljena tako, stvar je zvučala pomalo pogrešno (kao da su neki otmičari uzeli dječaka, pa su ga, da ih ne bi otkrili, prerušili u djevojčicu i tako ga odgojili). Ipak, situacija je malo kompleksnija: radi se zapravo o „hermafroditu 5-alfa-reduktaze“, osobi koja ima i muška i ženska spolna obilježja, a ne o potpunom dječaku ili potpunoj djevojčici. Priča o Calu/Calliope Helen Stephanides započinje puno ranije, u jednom grčkom selu u kojem se razvije incestuozna ljubavna priča koja svoj logičan nastavak dočeka u Americi, rođenjem ovog djeteta. Autor prilično suvereno (iako ponešto razvučeno za moj ukus) ispreda ovu multi-kulti priču, iako sam izvjesno vrijeme čitala sa znatiželjom: kad li će više otkriti o čemu se radi – kad se to konačno dogodilo, radnja se nemjerljivo ubrzala i bilo je teško uživjeti se s obzirom da sam dobila dojam da je autor taj dio pomalo... sfušao.

No, knjiga je pokrenula lavinu pitanja – o odgoju djece, o hermafroditizmu, o homoseksualizmu u ovisnosti o spolnom i rodnom identitetu (ako sam dobro shvatila, spolni identitet je genetski, dok se rodna uloga preuzima pod odlučujućim utjecajem okoline). Naime, ja ne bih bila ja kad ne bih našla osobu koja se profesionalno bavi odgojem djece. Ta me osoba izvijestila kako suvremene tendencije u odgoju djece idu u smjeru jednakog odgoja djece bez obzira na spol. Dakle, isto valja učiti i djevojčice i dječake. Međutim, kad bi bilo tako jednostavno, replicirala sam, dobili bismo istu djecu, pa zašto onda neka djeca znaju da su djevojčice i ponašaju se kao djevojčice, dok drugi znaju da su dječaci pa se shodno tome ponašaju kao dječaci? Od druge osobe koja se također profesionalno bavila odgojem djece saznala sam da djeca doista propituju svoj spolni i rodni identitet, ali ne radi se o nečemu dramatičnom – dječaci se radije igraju rata ili autićima, dok se djevojčice radije igraju lutkama, kućanskih poslova i slično: čini se da odgoj doista nije jedino što nas definira kao dječake, odnosno djevojčice, već je to i genetika (ako isključimo utjecaj onoga što djeca upijaju od nas nesvjesno – rodnu ulogu majke i rodnu ulogu oca, o čemu sam ja zapravo razmišljala dok sam se kao bezobrazni laik suprotstavljala znanju autoriteta). O tome lijepo teoretizira i ova knjiga koja kaže kako žene sve vide – jer su skupljale korijenje i bobice, a muškarci su usmjereni samo na jednu točku – jer su bili lovci; žene rado i puno komuniciraju – jer su morale jedna drugoj prenijeti informacije o nalazištima korijenja i bobica, a muškarci malo komuniciraju – jer su morali biti tiho da bi uhvatili plijen. Zato se muškarci bolje orijentiraju u prostoru, a žene bolje vladaju prostorom.

Knjiga je zanimljiva, razjasnila mi je mnoge stvari, a govori glasom takvog suosjećanja da ne osjećate niti odbojnost niti zgražanje, već samo sućut i strahopoštovanje pred činjenicom da smo kao ljudi toliko neobični i različiti.

utorak, 03.01.2012.

Sretno u Novoj... OK, a sad u nove radne pobjede!

Vremenski interval od nekih dvanaestak dana kako nisam pisala blog je vjerojatno najdulji razmak koji moja opsesivno-kompulzivna priroda može podnijeti. Razlog tomu je što sam se doista odlučila maknuti od svega na kakvih desetak dana i maksimalno uživati u blagdanima (to je uključivalo i uzimanje nekoliko dana godišnjeg odmora, mahnito kupovanje božićnih poklona za sve žive i nežive, mahnito čišćenje, nešto malo manje mahnito kuhanje i pečenje, kićenje bora i sav ostali folklor koji si možete zamisliti, a koji se veže uz proslavu Božića i Nove godine).

Ako izvlačim zaključak za ostatak godine iz načina na koji sam je dočekala, valja reći da će ove godine biti potrebno i više truda da bi stvari ispale onako kako sam si zamislila. Brian Tracy, self-help guru čije sam newslettere primala i prije nego što ga se u Hrvatskoj ovih dana dočepao VBZ, kaže da uspješne od neuspješnih zapravo dijeli razina samodiscipline i odricanja koje su spremni uložiti u svoje ciljeve. To je zapravo moguće povezati i s jednim istraživanjem o kojem sam čitala u knjizi „59 sekundi“ o kojoj sam ranije pisala, a koje kaže da djeca koja su sklonija odgoditi užitak (u istraživanju se radilo o slatkišima) imaju veće šanse da kasnije budu uspješni u školi. Tako i prema Tracyu*, uspješni posjeduju dulju vremensku perspektivu pa su skloniji odgoditi trenutačna zadovoljstva da bi postigli veći uspjeh kasnije, dok oni neuspješni radije biraju zadovoljstvo sada, bez obzira na posljedice. Ukratko, uspješni biraju ugodnu posljedicu, dok neuspješni biraju ugodnu metodu.

Kao i prošle godine, nastojat ću što manje govoriti o negativnim događajima oko nas (pri čemu konkretno mislim na politička i javna događanja u Hrvatskoj i na ekonomske prilike u Europi zbog kojih smo mnogi skoro i poklekli, a priličan je broj Hrvata završio na antidepresivima), jer im ne želim davati još medijskog prostora, i jer ne želim i sama razmišljati o tome (negativne misli kao da nas vuku na dno i odjednom shvatimo da smo bezvoljni, da ne vidimo izlaz i da se ne možemo iskoprcati).

Ako ništa drugo, želim vam da u ovoj godini razmišljate skromnije, da pobrojite zbog čega imate biti zahvalni i što u vašim životima valja njegovati, održavati i cijeniti. Želim da svi skupa prebrodimo ovo, psihički i fizički netaknuti. Ako se ne varam, ove ćemo godine uvidjeti da ćemo morati raditi više, a biti plaćeni manje. Ove će godine mnogi naučiti kako si ne mogu priuštiti rasprčkati niti sto kuna iz kućnog budžeta – svaka će lipa imati svoje mjesto. Mnogi će naučiti kako moraju raditi i drugi, možda i treći posao.

A dakako, i ove će godine na mom blogu biti govora o knjigama (iako će možda biti manje novokupljenih, a više iz kućne i javne biblioteke), koliko god mi to moje obveze budu dopuštale: postoje najave da će mi ove godine biti naporno, bit će krvavo...No, tko preživi, pisat će.

Čitamo se!

P.S. Zapravo, trebam pomoć: kako uvesti 15-godišnjakinju u svijet knjiga za odrasle? Što bi joj se svidjelo, a da nije previše opsceno ili nasilno?

________
* Imam 40-stranični uvod u Tracyevu knjigu „No Excuses! – The Power of Self-Discipline“. Ako želite, šaljem na mail.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.