Osvojena Pulitzerova nagrada za književnost u 2003. godini upravo za knjigu iz naslova, autoru Jeffreyu Eugenidesu bila je kruna u prilično uspješnoj književnoj karijeri – prvi roman „Nevina samoubojstva“ preveden je na petnaestak jezika, a ekranizirala ga je redateljica Sofia Coppola (inače, prema mojim saznanjima, ona govori o tinejdžerskim samoubojstvima, što je još jedna tabu-tema u američkoj javnosti).
„Srednji spol“ su 2007. godine kad je knjiga izašla (ja je, posipavši se upravo pepelom, nisam čitala ranije) nakladnici najavljivali kao „priču o dječaku koji je odgojen kao djevojčica“. Postavljena tako, stvar je zvučala pomalo pogrešno (kao da su neki otmičari uzeli dječaka, pa su ga, da ih ne bi otkrili, prerušili u djevojčicu i tako ga odgojili). Ipak, situacija je malo kompleksnija: radi se zapravo o „hermafroditu 5-alfa-reduktaze“, osobi koja ima i muška i ženska spolna obilježja, a ne o potpunom dječaku ili potpunoj djevojčici. Priča o Calu/Calliope Helen Stephanides započinje puno ranije, u jednom grčkom selu u kojem se razvije incestuozna ljubavna priča koja svoj logičan nastavak dočeka u Americi, rođenjem ovog djeteta. Autor prilično suvereno (iako ponešto razvučeno za moj ukus) ispreda ovu multi-kulti priču, iako sam izvjesno vrijeme čitala sa znatiželjom: kad li će više otkriti o čemu se radi – kad se to konačno dogodilo, radnja se nemjerljivo ubrzala i bilo je teško uživjeti se s obzirom da sam dobila dojam da je autor taj dio pomalo... sfušao.
No, knjiga je pokrenula lavinu pitanja – o odgoju djece, o hermafroditizmu, o homoseksualizmu u ovisnosti o spolnom i rodnom identitetu (ako sam dobro shvatila, spolni identitet je genetski, dok se rodna uloga preuzima pod odlučujućim utjecajem okoline). Naime, ja ne bih bila ja kad ne bih našla osobu koja se profesionalno bavi odgojem djece. Ta me osoba izvijestila kako suvremene tendencije u odgoju djece idu u smjeru jednakog odgoja djece bez obzira na spol. Dakle, isto valja učiti i djevojčice i dječake. Međutim, kad bi bilo tako jednostavno, replicirala sam, dobili bismo istu djecu, pa zašto onda neka djeca znaju da su djevojčice i ponašaju se kao djevojčice, dok drugi znaju da su dječaci pa se shodno tome ponašaju kao dječaci? Od druge osobe koja se također profesionalno bavila odgojem djece saznala sam da djeca doista propituju svoj spolni i rodni identitet, ali ne radi se o nečemu dramatičnom – dječaci se radije igraju rata ili autićima, dok se djevojčice radije igraju lutkama, kućanskih poslova i slično: čini se da odgoj doista nije jedino što nas definira kao dječake, odnosno djevojčice, već je to i genetika (ako isključimo utjecaj onoga što djeca upijaju od nas nesvjesno – rodnu ulogu majke i rodnu ulogu oca, o čemu sam ja zapravo razmišljala dok sam se kao bezobrazni laik suprotstavljala znanju autoriteta). O tome lijepo teoretizira i ova knjiga koja kaže kako žene sve vide – jer su skupljale korijenje i bobice, a muškarci su usmjereni samo na jednu točku – jer su bili lovci; žene rado i puno komuniciraju – jer su morale jedna drugoj prenijeti informacije o nalazištima korijenja i bobica, a muškarci malo komuniciraju – jer su morali biti tiho da bi uhvatili plijen. Zato se muškarci bolje orijentiraju u prostoru, a žene bolje vladaju prostorom.
Knjiga je zanimljiva, razjasnila mi je mnoge stvari, a govori glasom takvog suosjećanja da ne osjećate niti odbojnost niti zgražanje, već samo sućut i strahopoštovanje pred činjenicom da smo kao ljudi toliko neobični i različiti.
Post je objavljen 05.01.2012. u 19:24 sati.