Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 19.12.2011.
Paul Levine: "Lord protiv Solomona"
Paula Levinea možda znate kao autora romana o Jakeu Lassiteru, Jimmyu Payneu, kao scenarista serije JAG, a odsad ga možete znati i kao autora serije pravničkih trilera s glavnim protagonistima Steveom Solomonom i Victoriom Lord.
Iskreno, ja sam se zabavila čitajući. Prepucavanja glavnih likova na početku romana, kad se nalaze na suparničkim stranama: Victoria Lord kao početnica u uredu javnog tužitelja, a Solomon kao branitelj. Kasnije stranice otkrivaju Stevea Solomona kao bivšeg igrača američkog nogometa i skrbnika za nećaka Bobbya, dok je Victoria Lord, iako uglađena i lijepa, osoba koja se od života štiti zarukama s Bruceom Bigbyem, poznatim vegetarijancem i vlasnikom plantaže avokada.
Ulozi postaju veći kad Victoria uz Solomonovu pomoć dobije otkaz na svom radnom mjestu i kad se oboje odvjetnika nađu na istoj strani, braneći istovremeno veselu udovicu optuženu da je ubila svog bogatog muža i Solomonovo pravo na skrbništvo nad nećakom.
Iako uživam u pravničkoj beletristici, ovdje je nije bilo onoliko puno koliko se autor potrudio prezentirati nam rastuće tenzije između dvoje protagonista. Ipak, zabavila sam se čitajući naslove poglavlja poput „Ako zakon ne djeluje... djeluj na zakon“, „Laži svojem svećeniku, bračnom partneru i poreznoj službi, ali svojem odvjetniku uvijek reci istinu.“ i vječnog „Nikad neću piti do zalaska sunca... dva poslije podne... podneva... dok ne ožednim.“ (ovo je maksima koje se i mnogi hrvatski odvjetnici drže kao pijani plota... ako me razumijete).
Ako ste se pitali kako ćete ubiti sve to slobodno vrijeme koje će vam stajati na raspolaganju između posjeta brojnoj rodbini tijekom božićnih blagdana, ovo bi moglo biti pravo rješenje za vaše probleme.
četvrtak, 15.12.2011.
Kathy Lette: "Nip' n' tuck"
Razgovarajmo malo o bogomdanoj blagodati plastike. No nećemo sad o Tupperwareu, nećemo o polimerima, više ćemo se u ovom postu osvrnuti na prekrasne učinke plastične kirurgije.
Ovdje, kao dokaz A, imamo Lizzie McPhee. Lizzie je bivša ratna novinarka, a sada supruga prekrasnog muža, gospodina Huga Frazera, i majka dvoje djece, Jamieja i Julie. Ovo je Lizzie:
Odjednom, Hugo zaključuje kako više ne želi bili Liječnik Bez Granica (ili liječnik bez granica, kako hoćete), već želi zarađivati ozbiljnu lovu baveći se plastičnom kirurgijom (dakako, i prije je bio plastični kirurg, ali je zarađivao svoju plaću operirajući ozbiljne nedostatke i lica ljudi koji su stradali u prometnim nesrećama). Ne, doktor Hugo Frazer želi ugrađivati silikonske implantate u žene, želi obavljati liposukcije i klesati čeljusne kosti, vaditi rebra i ravnati nosove. Zbog njega, Lizzie postaje ovo:
U svojoj drskosti, veleštovani doktor je našao shodno zabrijati s glumicom u sapunicama s kojom se, koliko shvaćam iz opisa u knjizi, naša junakinja Lizzie ne može nikako mjeriti po ljepoti, i potom tvrditi da je Lizzie za to sama kriva, s obzirom da nimalo ne nalikuje na glumice, starlete i manekenke kojima se Hugo odlučuje baviti u svojoj budućoj karijeri.
Njegov poslovni partner i glumičin budući suprug je pak drugi par rukava (kako je to moguće da se muškarcima još uvijek tolerira da budu proćelavi, dlakavi po leđima i nadlakticama, da kultiviraju pivske trbušine, da su im zubi groblja i da imaju osobnosti svisca, a da ipak smatraju da imaju pravo na pozornost, simpatije, pa i ljubav?), dok Lizzienom bijesu nimalo ne pomaže slučaj njezine sestre, ostarjele manekenke koja se pomno manikiranim noktima i izgladnjivanjem nastoji zadržati na vrhu ili bar blizu vrha popularnosti.
Svi oni uspijevaju pokvariti Lizzienu nećakinju Marakessh, ali jednom kad je Lizzie popustila, kad je uspjela vratiti posao voditeljice zahvaljujući silikonskim umetcima u grudima, izblajhanim umetcima u kosi, nalijepljenim noktima i izgladnjivanjem, počela je shvaćati neke stvari. Kao prvo, shvatila je da su silikonski implantati bolni, i to ne samo neposredno nakon operacije, već da bole kao neprestani mastitis. Shvatila je da se ne osjeća dobro, iako je izgledala daleko bolje. Shvatila je i da je sve laž i da je njezin muž mnogim ženama i djevojkama načinio opipljivu fizičku štetu, nekima čak i nepopravljivu.
No ako želite saznati što je onda učinila Lizzie, morat ćete pročitati knjigu.
DOJMOVI I RAZMIŠLJANJA:
Knjiga mi se prilično svidjela i zabavila sam se dok sam je čitala, jer je puna sarkazma i općenite duhovitosti, iako negdje je negdje pri sredini malo izgubila na ritmu, nabrajajući kako se sve veleštovani suprug i liječnik promijenio u odnosu prema svojoj supruzi (moguće je to, znate, moguće je da se dvoje ljudi koji žive u istom kućanstvu promijene neovisno jedno o drugom, da jedno raste u jednom smjeru, a drugo u drugom, sve je to moguće...), ali su zato sredina i kraj gotovo nenadmašni.
Natjerala me na razmišljanje o tome kako postoje neke promjene na koje ne bih mogla pristati. Tijelo je dovoljno čudesno i mijenja se samo po sebi, pa mi se svako daljnje invazivno prčkanje po njemu čini izlišnim. Razmišljala sam i o tome kako sve više bolujemo od Stockholmskog sindroma mladosti: je li vaša mladost doista bila tako lijepa da je svim silama želite zadržati? Moja nije bila bogznašto, a sve i da jest, to ne bi imalo nikakve veze s mojim izgledom. Zašto smo tako opsjednuti: a) time kako izgledamo i b) starenjem?
Razmišljala sam i o izdaji: ponekad je dovoljno da bliska osoba poželi nekog drugog, ponekad je dovoljno i da se promijeni na način da je više ne prepoznajete i ni na koji način ne možete povezati s osobom u koju ste se zaljubili, jer su njezini stavovi dijametralno suprotni onima koje sad iznosi u vaše osupnuto lice. Ponekad je bolje prekinuti agoniju što prije nego mrcvariti mrtvog konja. A ponekad vrijedi ostati, jer postane bolje – ovisi o situaciji.
utorak, 13.12.2011.
Premostiti jaz
Autor Tim McCarthy je napisao e-book report pod naslovom „Bridging the Gap“. Radi se o socijalnom, društveno odgovornom poduzetniku koji je ušao u poduzetničke vode 1988. godine, pokrenuvši projekt pod nazivom Work-Place Media. Nakon toga je 1998. godine pokrenuo kompaniju nazvanu Free Hand Inc. koja pomaže neprofitnim organizacijama u financiranju i rukovodstvenoj podršci.
Ovaj se e-book report sastoji od 10 eseja koje je autor napisao za jednu web-stranicu, a tiče se utjecaja koji gospodarske promjene imaju na promjene u društvu i kako je zbog toga socijalno, društveno održivo poduzetništvo važno.
Dobar primjer istaknut u ovoj knjizi je primjerice onaj Mohammeda Yunisa koji je dobio Nobelovu nagradu prije nekoliko godina za Banku za siromašne (Grameen Bank), projekt vrijedan 5.1 milijardu dolara koja je podijelila sredstva mikrokreditiranja za preko 5 milijuna malih biznisa bez sredstava osiguranja kredita, a sve je počelo još davne 1976. godine sa zajmom od 27 dolara lokalnom obrtniku iz njegovog rodnog Bangladeša, čime je dokazao da siromašni ljudi mogu postati dobri poduzetnici.
Drugi dobri primjeri su oni Richa Clarka iz Clevelanda koji je pokrenuo srednju školu (prep school, već sam pisala o tome) u kojoj učenici otplaćuju svoje školovanje na način da jednom tjedno rade u lokalnoj kompaniji, koja onda isplaćuje školi vrijednost jedne dnevnice za rad tog učenika. Ili primjer misionarke, sestre Gladys Owuor na Velikim jezerima u Keniji, koja je okupila stotinu djece u obrazovne programe, pritom održavajući farmu i pokazujući lokalnom stanovništvu kako sami mogu uzgajati hranu i time se spasiti od gladi.
Ti primjeri pokazuju da se sve više ljudi uključuje u filantropske aktivnosti, među njima i neki iznimno bogati, poput Billa Gatesa ili Warrena Buffeta i da je to možda jedini način na koji ovo društvo može opstati – brinući o onima koji su imali manje sreće i kojima samo treba pružiti ruku i dati jednu šansu da bi uspjeli. S druge strane, broj ljudi koji su sretni samo time da napišu ček dajući novac u humanitarne svrhe rapidno opada: ljudi su sretniji ako podijele vrijedne vještine ili ako odvoje svoje vrijeme za druge. To je također značajna spoznaja.
Da bi se započelo s dobrom praksom, mora se prekinuti loš začarani krug i okrenuti smjer prema dobrom, kaže Tim McCarthy.
Za kraj, ostavljam vam jednu pjesmu koju je autor citirao u jednom od eseja, pišući o djevojčici koju je upoznao u dobi od 8 godina u jednoj od najgorih četvrti Clevelanda, a kasnije, teškom mukom postala stipendistica. Autorica pjesme je Elena Sanchez:
I am from the big yellow house in the middle of the street
I am from the street where there’s no bike riding,
The street where the ice cream truck never slows down
I am from the porch you could hide under
I am from the house that had dirt where grass should be
I am from the stolen skateboard
I am from the school where asking for help was tattling
I am from the desk in the back corner
I am from the books read at recess
I am from the pictures drawn in gym
I am from the broken lunchbox
I am from a fight on the playground
I am from a weave in my eight year old hands
I am from ignoring rumors and laughing them off
I am from dismissing the past
I am from learning to trust and making friends
I am from the CDs on repeat
I am from the notebook under my mattress
I am from 100 pairs of headphones blown out
I am from 1,000 mistakes huge mistakes and meager relationships
I am from dreams of being someone
I am from frustrated tears on a pillow
I am from the tissues that dried them awayI am from a mother who never gave up
I am from crawling through life but
I am from getting back up as well
I am from pain I thought would never end
I am from victory over my younger years
I am from saddle shoes and out of style clothes
And I am from making them work
I am from a mold of my own
I am from perseverance
I am from never staying down
I am from a fight that will never end
P.S. Ako vas zanima ovaj e-book report, možete mi se javiti, a svakako želim čuti što lijepo radite ovog Božića po pitanju dobrih djela. Ja ću morati poraditi na tome, jer sam primijetila da je dva tjedna do Božića, a uopće me ne pere božićni duh, pa postoji mogućnost da se još uvijek nisam uživjela...
nedjelja, 11.12.2011.
Još malo e-knjiga koje bi vas mogle zabaviti
Kao prvo, u izlogu broj jedan imamo e-knjigu pod naslovom „A Pink Slip Is A Gift – How Losing A Job Could Be The Best Thing That Could Happen To You“ autorice Julie Austin (odnosno „Ružičasta potvrda je dar – Kako gubitak posla može biti najbolja stvar koja vam se mogla dogoditi“) pri čemu je „pink slip“ u Americi potvrda o otkazu s radnog mjesta. Evo što kaže autorica:
To autorica želi reći da se gubitak posla događa, da ga treba odžalovati na način na koji smatrate najprikladnijim, a zatim morate porazmisliti što želite stvoriti s ostatkom svog života. Poanta je zapravo u tome da bi vam poslodavci mogli činiti uslugu time što vam daju otkaz jer biste se iza ugla mogli upoznati s poslom koji bi vam mogao pričinjati životno zadovoljstvo (samoj se sebi činim smiješnom dok ovo pišem jer sam većinu svog radnog vijeka bila samo sretna što radim, a ne da tražim vrhunaravno zadovoljstvo u poslu – u ovoj državi, u ovoj ekonomiji??!! Nemojte me nasmijavati!)
Dobar savjet jest i da ne spaljujete mostove, bez obzira kako ružan otkaz mogao biti i s kako lošeg posla odlazite, jer dobra preporuka će vam uvijek trebati.
Izgubiti posao može biti dobro i iz razloga što se možete reinventirati (jedna bliska osoba je doživjela sličnu stvar kad je nakon završenog fakulteta počela tražiti posao. Naime, sreća u nesreći je to što nakon fakulteta i dalje nemate pojma o čemu pričate, ne poznajete praksu i tek se trebate uputiti u ono što ste zapravo studirali. Ali možete krenuti i s nečim sasvim drugim, ako imate volju. Tražeći posao, možete biti što god želite – u razumnim granicama, dakako, ne upuštajte se u veterinu ako nemate diplomu veterinarskog fakulteta).
Ovaj mi se citat također svidio, a govori o upornosti:
Babe Ruth struck out 1,330 times before hitting 714 home runs. Edison tried thousands of ways before he made the final version of the light bulb. He failed many times, but so did a lot of other inventors in the late 1870s who tried the same thing.
The only difference is that he didn’t give up. The number of successful people who failed time and time again before succeeding is legend. Writer Stephen J. Cannell flunked two grades in school because of dyslexia. He graduated from the University of Oregon with a 2.1 grade average, but by then had discovered writing. After years of rejection letters, he went on to create or co-create more than 38 TV shows and best-selling novels, and has become one of the most prolific and successful writers around. In his opinion, “Rejection is simply someone else’s opinion, not everyone else’s.”
U ovoj su knjizi dragocjene i priče poduzetnika koji su uspjeli nakon otkaza (recimo, vlasnica proizvodne tvrtke za proizvodnju zdravih psećih slastica), što vas također može ohrabriti ako se nalazite u teškoj poslovnoj i financijskoj situaciji. Pošaljem vam ovu knjižicu putem maila na zahtjev.
Druga knjiga je nešto sasvim drugo, radi se o priči Grete Krafsig pod naslovom „For My Wife“. To je ganutljiva životna i ljubavna priča o dvoje ljudi koji su imali dijete, a koje je rastavila bolest. Čitajte ako se osjećate osobito nježno. Također, šaljem putem maila na zahtjev.
Konačno, treća je knjiga naslovljena kao „Dekameron za golobrade pustolove“ autora Želimira Ciglara, i iskreno, ne znam više kako mi se našla na disku, ali kad sam je počela čitati, sjetila sam se da sam je već jednom pročitala i da mi se svidjela. Priča je to o ocu koji nestaje (na način na koji nestanu oni američki muškarci koji odu po cigarete pa se više nikad ne vrate, a onda ih se odjednom zatekne godinama poslije kako su zasnovali sasvim drugu obitelj, ne sjećajući se svog ranijeg života).
O ocu glavni lik ovako kaže:
Oduvijek je bio nevjerojatno rastresen, najmanje deset kišobrana je pozaboravljao po tramvajima, a jednom je čak i ključ od kuće zaboravio, i to s unutrašnje strane vrata stana koja su se zalupila. Kad je stigao do vrata hodnika, koji dijeli šest stanova na katu i vodi na stubište naše goleme zgrade od četrnaest katova, shvatio je da nema ključeve, pa nije mogao niti u stan niti van iz hodnika na stubište. Tako je šetao lijevo-desno, stideći se pozvoniti susjedima, čekajući da naiđe tkogod tko bi mu otključao hodnik da može napolje, na posao. Takav je, radije će zakasniti, nego se osramotiti.
Uvijek je ležao na trosjedu s knjigom, grickao je svoje naočale, sve dok mu ne bi suze udarile na oči, što bi ga, dakako, upozorilo kako čita bez naočala iako je kratkovidan.“
Kroz potragu za ocem, glavni junak zapravo otkriva oca (kao čovjeka, ne više kao roditelja), ali i puno toga o sebi.
Kako da ti takav čovjek bude uzor?
Majka je naprotiv imala notes u kojem je pisalo sve što će se dogoditi sljedećih dvadeset godina. Točno je znala što se i u koje vrijeme, te s kim radi. Nekad mi se činilo kako oca jednostavno vuče i nosi na leđima. Kako li je samo izdržala s njim gotovo petnaest godina u braku? Kad sam bio mali, tata me uvijek dovodio u vrtić i dolazio po mene. Imao je zgodno radno vrijeme, igrali smo se čitava poslijepodneva. Majka je uvijek stizala umorna, a on nije niti ručak pripremio, niti sendvič joj nije napravio. Uvijek je ljutita lijegala uspavavši me prethodno, jer nije dozvoljavala da se dijete ostavlja samo u mraku prije no usne. Tako sam ga još u pelenama izbacio iz bračne postelje.“
Ovo su moje preporuke za kompjutorsko čitanje, ako ste skloniji skrolanju nego listanju, javite mi se.
petak, 09.12.2011.
Tisuću laži za male Amerikance
D.W. St.John je napisao besplatnu e-knjigu „A Thousand Lies – Lies Every Good American Must Believe“. Radi se zapravo o popisu tvrdnji koje su utkane ili ih mediji neprestano utuvljuju u glave prosječnih Amerikanaca, zbog čega mi i danas mislimo da se radi o neukoj, pretiloj naciji. Popis se neprestano obnavlja, a na traženje možete dobiti jedan primjerak od mene. Evo nekih od laži spomenutih u popisu:
„Children learn better at public schools than at private or home schools.“
(Djeca bolje uče u državnim školama nego u privatnim školama ili kad su školovana kod kuće.)
„Government run schools intend to create thinking citizens.“
(Škole koje vodi država namijenjene su stvaranju građana sposobnih razmišljati svojom glavom.)
„American literacy has improved since public schools were made mandatory.“
(Pismenost se u Americi povećala otkad su državne škole postale obvezne.)
Toj tezi suprotstavlja se osobito potresan dokumentarac „Waiting for Superman“ koji je snimio isti redatelj koji je snimio i „Neugodnu istinu“ s Alom Goreom. Ovaj pak dokumentarac govori o siromašnoj djeci koja su prisiljena ići u državne (public) škole, koje zapravo predstavljaju samo zvjerinjak koji djecu trenutno drži na okupu, ali većina te djece nikad ne maturira. Osim njih postoje i privatne (prep) škole koje pripremaju djecu na upis na koledž, ali one imaju ograničen broj mjesta, i ako su namijenjene siromašnoj djeci, ovise o sreći jer će se upisi provesti izvlačenjem brojeva kao na lutriji. U tim školama djeca maturiraju s oko 90%. Žalosno je da je za neku od te djece obrazovanje jedini način da se izvuku iz siromaštva, jer im državni sustav ne omogućava školovanje na prikladan način. Autor dokumentarca traži uzroke takvom stanju jer se i za vrijeme Busheve administracije sve više i više novca davalo u obrazovanje, a rezultati su stagnirali. Dio uzroka autor nalazi u moćnim učiteljskim sindikatima koji su svojim članovima isposlovali tzv. tenure, stalnost radnog mjesta bez obzira na rezultate i bez obzira na učinke (kad bi učitelj nakon 2 godine pripravničkog staža dobio tenure, praktički bi samo trebao redovito disati da bi mogao nastaviti dobivati plaću). Stoga je stvorena masa loših učitelja koji ne uče djecu, i kojima se praktički ništa ne može učiniti, jer je postupak za davanje otkaza učitelju tako koncipiran da ima otprilike 20 koraka koji se moraju provesti u roku od jedne godine, i to predviđenim redoslijedom (ako preskočite jedan korak, morate ispočetka), što doista komplicira postupak otkaza. Zbog toga u državnim školama vrlo malo učenika maturira, a glede pismenosti, matematike i znanosti američki učenici su među svojim vršnjacima u Europi na najgorim pozicijama na ljestvici (osim po samopouzdanju, gdje drže čvrsto prvo mjesto).
„Americans are admired and loved around the world.“
(Amerikanci su obožavani i dive im se stanovnici drugih dijelova svijeta.)
To baš i nije istina, iako je zbog već spomenutog samopouzdanja moguće da Amerikanci doista tako misle, ako uopće razmišljaju o ostatku svijeta (prilično sam sigurna da na Bliskom Istoku i na sjeveru Afrike i nisu baš omiljeni). Međutim, ono što Hrvatska misli i govori o Amerikancima svodi se na ono što sam već rekla u uvodu, a to je da se radi o plitkoj, neobrazovanoj i pretiloj naciji, što dijelom može biti istina, a dijelom ruganje na račun boljih i naprednijih iz razloga zavisti.
„America will recover from the economic downturn without industry, without production and without allowing the most corrupt and innefficient to fail.“
(Amerika će se oporaviti od ekonomskog neuspjeha bez industrije, bez proizvodnje i bez dopuštanja da najpokvareniji i najneučinkovitiji propadnu.)
Amerikanci nam mogu pričati malo o tome, mi smo doktorirali na održavanju gospodarstva na aparatima!
„Happiness may be gotten by getting more and better of whatever you have.“
(Sreću možete postići pribavljanjem veće količine boljega čega god imate.)
Konzumerizam – pričajte nam malo i o tome, Ameri! Neki dan sam na nagovor bila na Late Night Shoppingu (iskustvo kakvo vjerojatno tako skoro neću ponoviti), izašla sam van u nevjerici i govoreći „Sodoma i Gomora!“ jer su Osječani uspjeli napraviti izlazak od odlaska u trgovački centar (izrazila bih više prijekora, ali ne smijem s obzirom da sam se i sama zatekla tamo...)
„Your beliefs are not dictated by corporate media.“
(Vaša vjerovanja ne diktiraju korporativni mediji.)
„No one benefits by molding your thoughts, desires and self-image.“
(Nitko ne profitira od oblikovanja vaših misli, želja i samopoimanja.)
I ovo je jedna poznata tvrdnja, primjenjiva na cijeli svijet, a ne samo na Sjedinjene Američke Države. Zbog činjenice da mediji uporno forsiraju jedno viđenje istine, u posljednje vrijeme gajim ozbiljno uvjerenje kako nije moguće saznati cijelu, apsolutnu istinu i da je sve što možemo vidjeti relativna istina, sagledana iz kuta gledišta koje odgovara onome tko će time najviše zaraditi. Postajem oprezna po tom pitanju.
„It is better to be an expert in on one topic than to be a jack of all trades.“
(slob. Bolje je biti „fah-idiot“ nego „katica-za-sve“.)
„A truly educated human need know only how to do his job.“
(Doista obrazovan čovjek jedino treba znati kako raditi svoj posao.)
Ja ne držim baš do toga da bi čovjek trebao biti jednostran (na kraju krajeva, osim profesionalnih, imamo i niz privatnih uloga koje trebamo ispuniti što bolje – uloga oca, majke, sestre, brata, skrbnika, itd.), već smatram da je bolje znati što više o svemu, kako bi se čovjek mogao što bolje snaći u svijetu (nuklearni fizičar koji ne zna speći jaja vrlo bi lako mogao umrijeti od gladi ako u blizini ne postoji restoran ili dobra duša koja je voljna baciti ih na tavu), uz ograničenje da nismo svi genetski i odgojem skloni određenim temama. Ali znatiželja će vas spasiti, zbog nje ćete ostati mladi.
„Caucasians worldwide are not an endangered race due to low rates of reproduction.“
Ovo je interesantna misao o kojoj nisam previše razmišljala. Istina jest da se broj bijelaca smanjuje, a broj pripadnika crne i žute rase povećava, ali za razliku od autora ovog popisa, ja to ne smatram takvom tragedijom i tako neočekivanom stvari.
Inače, valja napomenuti da ovaj popis nije objektivan i da autorovi osobni (često radikalni stavovi) izbijaju na površinu prilikom sastavljanja tvrdnji: autor potiče islam, mrzi Izrael, smatra da je evolucija samo teorija, da je holokaust mit, da bi ženama bilo bolje da nije bilo emancipacije, daje životinjama prednost pred ljudima i slično.
Recimo ovo me izbacilo iz takta:
„Banning books is always wrong.“
(Zabranjivanje knjiga je uvijek pogrešno.)
„Anyone can write a book worth reading.“
(Svatko može napisati knjigu vrijednu čitanja.)
U svakom je slučaju bilo zanimljivo čitati kako druga zemlja oblikuje svoje domaće umove i na koji način razmišljamo. Kad bi ja sastavljala popis laži u koje Hrvati vjeruju, tu bi se svakako našle i ove tvrdnje:
„Katoličkoj Crkvi je glavna misao dobrobit njezinih pripadnika.“
„Žena koja je spavala s „previše“ muškaraca nikad se neće udati.“
„Čist i lijep okoliš jedino su što je potrebno za uspješan turizam.“
„Tko ne voli nogomet, ne voli svoju državu.“
Nadopunite sami!
srijeda, 07.12.2011.
Coffee-table book
Koliko god se trudila, upirući sve svoje ograničene vještine prevođenja s engleskog jezika, ne mogu iznaći prikladan prijevod za kovanicu iz naslova: knjiga za stolić u dnevnom boravku? Zamislite si da je tako. Ovaj pojam i faktična grupa predmeta koja se njime imenuje ne nalaze svoju upotrebu u hrvatskim kućanstvima niti javnim prostorima, pa vjerujem da stoga ne postoji prikladan naziv*.
Radi se zapravo o tvrdoukoričenim knjigama većeg formata kojima je namjena da budu odložene na površini poput stolića za kavu u dnevnom boravku u prostoriji u kojoj se primaju gosti, kako bi nadahnjivale razgovor i olakšavale dosadu (ovaj mi se relativno doslovan prijevod definicije s Wikipedie jako svidio, iako moram priznati da razmišljam o tome i da dosadu zamijenim dokolicom, ali kako u mom intimnom vokabularu dokolica označava nešto izrazito ugodno, a dosada nešto izrazito neugodno, smatram da dokolicu nema potrebe olakšavati, dok dosadu svakako ima). Tematski su najčešće publicističke, a ne fikcijske prirode, i često su vizualno orijentirane, s velikim fotografijama visoke kvalitete i malim odlomcima teksta. Radi se o knjigama koje predstavljaju svojevrstan dekorativni element doma zbog čega se taj izraz često pejorativno upotrebljava za opis knjiga koje površno obrađuju određenu tematiku**.
Ukoliko želite saznati više o povijesti i razvoju coffee-table knjige, upućujem vas da posjetite Wikipediu, uz jednu malu fusnotu iz koje sam ja također saznala za postojanje ovog specifičnog tiskarskog proizvoda – sjećate li se one epizode Seinfelda u kojoj je Kramer htio napisati „coffee-table book about coffee-tables“?
Razmišljajući ovlaš o ovoj temi, došla sam do zaključka da nikad nisam vidjela coffee-table knjigu, niti u privatnoj kući, niti u čekaonici kod liječnika, niti u javnom prostoru bilo koje vrste. Na svom stoliću u dnevnoj sobi imam barem tucet knjiga, ali one nisu coffee-table formata niti tematike, radi se o knjigama koje svakodnevno čitamo, a neke od njih i nisu baš melem za oči. U čekaonici kod liječnika ovih dana više nema ništa za čitanje, barem kod mojega, osim letaka farmaceutskih kompanija i plakata kojima nas educiraju kako postupiti u slučaju srčanog udara ili kako prepoznati imate li dijabetes. U čekaonici kod frizerke – standardno: časopisi o oblikovanju i održavanju frizura (kod frizera vidim potencijal imanja tvrdoukoričenih knjiga sa slikama lijepih žena s modernim frizurama, a kod liječnika knjiga sa smirujućim fotografijama prirode ili društva). Niti u kafićima, koji su se pretvorili u čekaonice života općenito, ne možete pronaći coffee-table knjigu sve da vam život ovisi o tome.*** Možete pronaći sve dnevne tiskovine, obveznih 24sata u kojemu je netko već jutros riješio talijanku i osmosmjerku, ali listati nešto bezvremenije – ni za lijek.
Zašto je tome tako? Pretpostavljam da je razlog dijelom financijski: ionako svakog dana dobivamo milijun forvarduša s lijepim slikama prirode koje nećemo pogledati, zašto bismo k tome kupovali tiskana izdanja tih istih forvarduša, koja, usput budi rečeno, nisu čak ni jeftina? Ako ste vlasnik frizerskog salona ili kavane, sigurno nećete riskirati da vam kakav dugoprsti klijent odnese iz poslovnog prostora knjigu vrijednu tristotinjak ili petstotinjak kuna, dok ako takav gost ode iz vašeg lokala noseći pod miškom vaš primjerak Jutarnjeg lista, nećete toliko žaliti, s obzirom da samo ime kaže kako dnevne novine izlaze svaki dan, a i riskirali ste pukih desetak kuna.
Drugi razlog bi mogao biti čisto praktične prirode: jeste li ikad vidjeli dimenzije stolića u kafićima? Osim pepeljare, dvije šalice kave i dvije čaše vode, tamo više ne biste mogli niti iglu i kalem konca staviti, a kako biste onda stavili tvrdoukoričenu knjižurinu velikog formata? (isti razlog bi se mogao primijeniti i na vaše stoliće u dnevnom boravku – popišite mi što trenutno imate na njemu: zdjelu s voćem, miljetić ispod nje, podmetače za čaše, dekorativne kuglice možda, adventski vijenac u ovo doba godine?)
Svi ovi razlozi itekako značajno govore protiv koncepta coffee-table knjiga i protiv njihove upotrebe. Njihovo vrijeme kao da je prošlo, jer imam dojam da se ipak više vežu uz neka druga vremena.
Ipak, moram priznati da postoji određena namjena ovih knjiga koje sam se (ovog časa) sjetila, a to je u turističke svrhe. Primjerice, u gradskim kavanama hrvatskih gradova svakako bi trebala (na što većem stoliću) biti izložena monografija toga grada, da čovjek zna što može pronaći, što vrijedi vidjeti u tom gradu i slično. Isto tako, u hotelskim predvorjima, u čekaonicama kod liječnika, u restoranima. Moram priznati da bih radije umjesto da u nepoznatom gradu traćim vrijeme čekajući (a danas se velik dio života svakog čovjeka svodi na čekanje nekoga ili nečega) i listajući jedne te iste vijesti u novinama koje sam još jučer pročitala na internetskim portalima, listajući knjigu sa slikama znamenitosti toga grada, s mapama kako doći do određene lokacije, s preporukama restorana i barova i slično. Prema mom iskustvu, svaki manji grad, pa i općina koja drži do sebe, ima nekakvu monografiju sa slikama. U restoranima turističkih mjesta uvijek možete imati izložene knjige sa slikama hrane (da, neki bi to nazvali jelovnicima... no dobro, cjepidlake), a coffee-table book može naći svoje brojne namjene i u drugim vidovima turističke promidžbe. Da, riskirat ćete izradu takvih knjiga za svoj poslovni prostor i možda ostati bez kojega primjerka, ali razmišljajući o tome da knjiga ostaje u rukama onoga tko će jednoga dana preporučivati vaš grad ili vaš poslovni pothvat, možda valja razmišljati o reklamnom proizvodu veće vrijednosti.
__________
* Ako imate drugačiju informaciju, nadam se da ćete je proslijediti u mom smjeru.
** Smatram da iako se ne radi o knjigama u strogom smislu, da u ovom slučaju mogu govoriti o knjigama kao dekorativnom elementu uređenja stana – tu sam si slobodu već dopustila pišući u nekoliko navrata o namještaju koji se tradicionalno veže uz knjige, poput polica, vitrina i regala.
*** Ponovno, ako znate čekaonicu kod liječnika, frizerski salon ili kafić u kojemu je na stoliću izložena coffee-table knjiga, izvijestite me, rado ću si uskočiti u usta.
ponedjeljak, 05.12.2011.
Bram Stoker: "Drakula"
Pretpostavljam da je moja sramota to što sam prije čitala „Sumrak“ Stephenie Meyer nego knjigu od koje su potekla sva kasnija djela s tom tematikom i takvim likovima. Bila je to pogreška u mom obrazovanju koju je valjalo što prije ispraviti i zato sam izdvojila ozbiljnu količinu vremena ne bih li zatrpala to zjapeće grotlo u općoj kulturi.
Pročitala sam „Drakulu“, dakle. Moram reći da me unatoč tome što hrpetine curica vrište za likom i djelom Edwarda Cullena, utjelovljenja novovjekog metro-vampira, u vampirskoj tematici ne nalazim nešto osobito privlačno. Stoga je grof Drakula (ili grof de Ville, kako se zgodno lažno predstavlja) hard-core vampir baš po mome ukusu. Pogovor knjizi koju sam čitala napisao je Boris Perić, rekavši između ostalog da vampir u simboličkom smislu utjelovljuje homoseksualnost, felatio i nekrofiliju, oblike seksualnog ponašanja koji ne doprinose reprodukciji, pa u društvenom moralu ne nalaze opravdanje. Zato nije čudno što mu se suprotstavlja viktorijansko doba u liku i djelu doktora van Helsinga i njegove braće po oružju. Ta mi se konstatacija učinila vrlo zanimljivom i moram priznati da ranije nisam razmišljala o jadnom potlačenom vampiru koji se ne može osloboditi sebe kao drugačijeg i progonjenog, koliko o zvjerskom nemrtvom vampiru koji širi zarazu svoje nemrtvosti.
(Ne znam je li potrebno pisati o radnji ove knjige, osim eventualno što kao opservaciju podvlačim moderan stil, formu u obliku dnevničkih zapisa, pisama i izvještaja, kao i općeniti jeziv dojam kojega ostavlja vampir koji nikome nije simpatičan, za razliku od onog svjetlucavog iz mašte Stephenie Meyer).
Što vi mislite o jadnom potlačenom vampiru?
