Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.12.2011.
Još malo e-knjiga koje bi vas mogle zabaviti
Kao prvo, u izlogu broj jedan imamo e-knjigu pod naslovom „A Pink Slip Is A Gift – How Losing A Job Could Be The Best Thing That Could Happen To You“ autorice Julie Austin (odnosno „Ružičasta potvrda je dar – Kako gubitak posla može biti najbolja stvar koja vam se mogla dogoditi“) pri čemu je „pink slip“ u Americi potvrda o otkazu s radnog mjesta. Evo što kaže autorica:
„It’s normal to feel anger, denial, or shock at losing your job, whether it’s your fault or not. It’s normal to be upset. Throw yourself a pity party. Cry your eyes out. Have a pint of chocolate chip ice cream. Then get to work creating the rest of your life.“
To autorica želi reći da se gubitak posla događa, da ga treba odžalovati na način na koji smatrate najprikladnijim, a zatim morate porazmisliti što želite stvoriti s ostatkom svog života. Poanta je zapravo u tome da bi vam poslodavci mogli činiti uslugu time što vam daju otkaz jer biste se iza ugla mogli upoznati s poslom koji bi vam mogao pričinjati životno zadovoljstvo (samoj se sebi činim smiješnom dok ovo pišem jer sam većinu svog radnog vijeka bila samo sretna što radim, a ne da tražim vrhunaravno zadovoljstvo u poslu – u ovoj državi, u ovoj ekonomiji??!! Nemojte me nasmijavati!)
Dobar savjet jest i da ne spaljujete mostove, bez obzira kako ružan otkaz mogao biti i s kako lošeg posla odlazite, jer dobra preporuka će vam uvijek trebati.
Izgubiti posao može biti dobro i iz razloga što se možete reinventirati (jedna bliska osoba je doživjela sličnu stvar kad je nakon završenog fakulteta počela tražiti posao. Naime, sreća u nesreći je to što nakon fakulteta i dalje nemate pojma o čemu pričate, ne poznajete praksu i tek se trebate uputiti u ono što ste zapravo studirali. Ali možete krenuti i s nečim sasvim drugim, ako imate volju. Tražeći posao, možete biti što god želite – u razumnim granicama, dakako, ne upuštajte se u veterinu ako nemate diplomu veterinarskog fakulteta).
Ovaj mi se citat također svidio, a govori o upornosti:
„It sounds great to think we could be perfect all the time, but if that were the case we would never learn anything. We’re far more likely to learn from our failures, as painful as they are.
Babe Ruth struck out 1,330 times before hitting 714 home runs. Edison tried thousands of ways before he made the final version of the light bulb. He failed many times, but so did a lot of other inventors in the late 1870s who tried the same thing.
The only difference is that he didn’t give up. The number of successful people who failed time and time again before succeeding is legend. Writer Stephen J. Cannell flunked two grades in school because of dyslexia. He graduated from the University of Oregon with a 2.1 grade average, but by then had discovered writing. After years of rejection letters, he went on to create or co-create more than 38 TV shows and best-selling novels, and has become one of the most prolific and successful writers around. In his opinion, “Rejection is simply someone else’s opinion, not everyone else’s.”
Babe Ruth struck out 1,330 times before hitting 714 home runs. Edison tried thousands of ways before he made the final version of the light bulb. He failed many times, but so did a lot of other inventors in the late 1870s who tried the same thing.
The only difference is that he didn’t give up. The number of successful people who failed time and time again before succeeding is legend. Writer Stephen J. Cannell flunked two grades in school because of dyslexia. He graduated from the University of Oregon with a 2.1 grade average, but by then had discovered writing. After years of rejection letters, he went on to create or co-create more than 38 TV shows and best-selling novels, and has become one of the most prolific and successful writers around. In his opinion, “Rejection is simply someone else’s opinion, not everyone else’s.”
U ovoj su knjizi dragocjene i priče poduzetnika koji su uspjeli nakon otkaza (recimo, vlasnica proizvodne tvrtke za proizvodnju zdravih psećih slastica), što vas također može ohrabriti ako se nalazite u teškoj poslovnoj i financijskoj situaciji. Pošaljem vam ovu knjižicu putem maila na zahtjev.
Druga knjiga je nešto sasvim drugo, radi se o priči Grete Krafsig pod naslovom „For My Wife“. To je ganutljiva životna i ljubavna priča o dvoje ljudi koji su imali dijete, a koje je rastavila bolest. Čitajte ako se osjećate osobito nježno. Također, šaljem putem maila na zahtjev.
Konačno, treća je knjiga naslovljena kao „Dekameron za golobrade pustolove“ autora Želimira Ciglara, i iskreno, ne znam više kako mi se našla na disku, ali kad sam je počela čitati, sjetila sam se da sam je već jednom pročitala i da mi se svidjela. Priča je to o ocu koji nestaje (na način na koji nestanu oni američki muškarci koji odu po cigarete pa se više nikad ne vrate, a onda ih se odjednom zatekne godinama poslije kako su zasnovali sasvim drugu obitelj, ne sjećajući se svog ranijeg života).
O ocu glavni lik ovako kaže:
„Kako je to neobično, dok je tata bio s nama, nisam ga niti primjećivao, osim ako bi stavio svoju četkicu za zube u moju čašu ili ako bi svoje prljave čarape zaboravio pokraj ormarića za cipele.
Oduvijek je bio nevjerojatno rastresen, najmanje deset kišobrana je pozaboravljao po tramvajima, a jednom je čak i ključ od kuće zaboravio, i to s unutrašnje strane vrata stana koja su se zalupila. Kad je stigao do vrata hodnika, koji dijeli šest stanova na katu i vodi na stubište naše goleme zgrade od četrnaest katova, shvatio je da nema ključeve, pa nije mogao niti u stan niti van iz hodnika na stubište. Tako je šetao lijevo-desno, stideći se pozvoniti susjedima, čekajući da naiđe tkogod tko bi mu otključao hodnik da može napolje, na posao. Takav je, radije će zakasniti, nego se osramotiti.
Uvijek je ležao na trosjedu s knjigom, grickao je svoje naočale, sve dok mu ne bi suze udarile na oči, što bi ga, dakako, upozorilo kako čita bez naočala iako je kratkovidan.“
Oduvijek je bio nevjerojatno rastresen, najmanje deset kišobrana je pozaboravljao po tramvajima, a jednom je čak i ključ od kuće zaboravio, i to s unutrašnje strane vrata stana koja su se zalupila. Kad je stigao do vrata hodnika, koji dijeli šest stanova na katu i vodi na stubište naše goleme zgrade od četrnaest katova, shvatio je da nema ključeve, pa nije mogao niti u stan niti van iz hodnika na stubište. Tako je šetao lijevo-desno, stideći se pozvoniti susjedima, čekajući da naiđe tkogod tko bi mu otključao hodnik da može napolje, na posao. Takav je, radije će zakasniti, nego se osramotiti.
Uvijek je ležao na trosjedu s knjigom, grickao je svoje naočale, sve dok mu ne bi suze udarile na oči, što bi ga, dakako, upozorilo kako čita bez naočala iako je kratkovidan.“
Kroz potragu za ocem, glavni junak zapravo otkriva oca (kao čovjeka, ne više kao roditelja), ali i puno toga o sebi.
„Čudno. Otac mi nije nedostajao kad je živio s nama. Nisam ga niti primjećivao. Otkako sam odrastao, samo mi je prigovarao, poučavao... Te su rečenice prolazile pokraj mene ne dodirnuvši me. Odavna sam uvidio kako gotovo ni o čemu ne zna ništa. Mama ga niti na plac nije puštala samog. Jednom su mu ukrali novčarku, drugi je put donio vrhnje u kojem je bilo brašna, treći je put ispustio pred vratima košaru i sve se razlilo, a on se okliznuo, pao niza stube i razbivši svojim tijelom susjedova vrata, uletio mu u predsoblje i to baš kad je njegova žena navlačila šlafrok na golo tijelo.
Kako da ti takav čovjek bude uzor?
Majka je naprotiv imala notes u kojem je pisalo sve što će se dogoditi sljedećih dvadeset godina. Točno je znala što se i u koje vrijeme, te s kim radi. Nekad mi se činilo kako oca jednostavno vuče i nosi na leđima. Kako li je samo izdržala s njim gotovo petnaest godina u braku? Kad sam bio mali, tata me uvijek dovodio u vrtić i dolazio po mene. Imao je zgodno radno vrijeme, igrali smo se čitava poslijepodneva. Majka je uvijek stizala umorna, a on nije niti ručak pripremio, niti sendvič joj nije napravio. Uvijek je ljutita lijegala uspavavši me prethodno, jer nije dozvoljavala da se dijete ostavlja samo u mraku prije no usne. Tako sam ga još u pelenama izbacio iz bračne postelje.“
Kako da ti takav čovjek bude uzor?
Majka je naprotiv imala notes u kojem je pisalo sve što će se dogoditi sljedećih dvadeset godina. Točno je znala što se i u koje vrijeme, te s kim radi. Nekad mi se činilo kako oca jednostavno vuče i nosi na leđima. Kako li je samo izdržala s njim gotovo petnaest godina u braku? Kad sam bio mali, tata me uvijek dovodio u vrtić i dolazio po mene. Imao je zgodno radno vrijeme, igrali smo se čitava poslijepodneva. Majka je uvijek stizala umorna, a on nije niti ručak pripremio, niti sendvič joj nije napravio. Uvijek je ljutita lijegala uspavavši me prethodno, jer nije dozvoljavala da se dijete ostavlja samo u mraku prije no usne. Tako sam ga još u pelenama izbacio iz bračne postelje.“
Ovo su moje preporuke za kompjutorsko čitanje, ako ste skloniji skrolanju nego listanju, javite mi se.
