Razgovarajmo malo o bogomdanoj blagodati plastike. No nećemo sad o Tupperwareu, nećemo o polimerima, više ćemo se u ovom postu osvrnuti na prekrasne učinke plastične kirurgije.
Ovdje, kao dokaz A, imamo Lizzie McPhee. Lizzie je bivša ratna novinarka, a sada supruga prekrasnog muža, gospodina Huga Frazera, i majka dvoje djece, Jamieja i Julie. Ovo je Lizzie:
„Prva sam tu ja koju često možete zateći kako očijukam s nekim keseći mu zube između kojih su se zaglavili komadići salate. Ja koja ne rabim regenerator za kosu jer mi to oduzima previše vremena. Ja koja sam jutros pobrkala antihistaminski sprej i spermicid. Tako mi sada vagina diše mnogo bolje, a nosnicama mogu prakticirati siguran seks još najmanje šest sati.“
Odjednom, Hugo zaključuje kako više ne želi bili Liječnik Bez Granica (ili liječnik bez granica, kako hoćete), već želi zarađivati ozbiljnu lovu baveći se plastičnom kirurgijom (dakako, i prije je bio plastični kirurg, ali je zarađivao svoju plaću operirajući ozbiljne nedostatke i lica ljudi koji su stradali u prometnim nesrećama). Ne, doktor Hugo Frazer želi ugrađivati silikonske implantate u žene, želi obavljati liposukcije i klesati čeljusne kosti, vaditi rebra i ravnati nosove. Zbog njega, Lizzie postaje ovo:
„Ta Druga Ja nedavno se zabila u policijski auto zato što je proučavala svoje lice u retrovizoru u potrazi za znacima starenja. Tijelo te Druge Ja premazano je slojevima kreme dovoljno debelima da se na njega mogu uloviti malene kućne životinjice – mačke, vjeverice, pokoji miš u prolazu – sve njih možete naći kako se koprcaju zalijepljeni za moje donje dijelove tijela. Duše mi, u posljednje vrijeme na sebe trljam toliko kreme da se to količinski može mjeriti s godišnjom iračkom petrokemijskom proizvodnjom. Moj muž, dr. Hugo Frazer, mogao bi oboljeti od sindroma Zaljevskog rata nakon samo jednog poljupca sa mnom. Zapravo, tresem se od straha da bih mogla izazvati kakvu lančanu reakciju pomiješam li slučajno Revlonovu hidratantnu kremu za dekolte zonu i Clarinsov anticelulitni gel i jednostavno EKSPLODIRATI! Sveca mu, strugat će me sa zidova sobe. No, za utjehu, bar će ti kozmetički proizvodi ispuniti obećanje da će „starenje sasjeći u korijenu.““
U svojoj drskosti, veleštovani doktor je našao shodno zabrijati s glumicom u sapunicama s kojom se, koliko shvaćam iz opisa u knjizi, naša junakinja Lizzie ne može nikako mjeriti po ljepoti, i potom tvrditi da je Lizzie za to sama kriva, s obzirom da nimalo ne nalikuje na glumice, starlete i manekenke kojima se Hugo odlučuje baviti u svojoj budućoj karijeri.
Njegov poslovni partner i glumičin budući suprug je pak drugi par rukava (kako je to moguće da se muškarcima još uvijek tolerira da budu proćelavi, dlakavi po leđima i nadlakticama, da kultiviraju pivske trbušine, da su im zubi groblja i da imaju osobnosti svisca, a da ipak smatraju da imaju pravo na pozornost, simpatije, pa i ljubav?), dok Lizzienom bijesu nimalo ne pomaže slučaj njezine sestre, ostarjele manekenke koja se pomno manikiranim noktima i izgladnjivanjem nastoji zadržati na vrhu ili bar blizu vrha popularnosti.
Svi oni uspijevaju pokvariti Lizzienu nećakinju Marakessh, ali jednom kad je Lizzie popustila, kad je uspjela vratiti posao voditeljice zahvaljujući silikonskim umetcima u grudima, izblajhanim umetcima u kosi, nalijepljenim noktima i izgladnjivanjem, počela je shvaćati neke stvari. Kao prvo, shvatila je da su silikonski implantati bolni, i to ne samo neposredno nakon operacije, već da bole kao neprestani mastitis. Shvatila je da se ne osjeća dobro, iako je izgledala daleko bolje. Shvatila je i da je sve laž i da je njezin muž mnogim ženama i djevojkama načinio opipljivu fizičku štetu, nekima čak i nepopravljivu.
No ako želite saznati što je onda učinila Lizzie, morat ćete pročitati knjigu.
DOJMOVI I RAZMIŠLJANJA:
Knjiga mi se prilično svidjela i zabavila sam se dok sam je čitala, jer je puna sarkazma i općenite duhovitosti, iako negdje je negdje pri sredini malo izgubila na ritmu, nabrajajući kako se sve veleštovani suprug i liječnik promijenio u odnosu prema svojoj supruzi (moguće je to, znate, moguće je da se dvoje ljudi koji žive u istom kućanstvu promijene neovisno jedno o drugom, da jedno raste u jednom smjeru, a drugo u drugom, sve je to moguće...), ali su zato sredina i kraj gotovo nenadmašni.
Natjerala me na razmišljanje o tome kako postoje neke promjene na koje ne bih mogla pristati. Tijelo je dovoljno čudesno i mijenja se samo po sebi, pa mi se svako daljnje invazivno prčkanje po njemu čini izlišnim. Razmišljala sam i o tome kako sve više bolujemo od Stockholmskog sindroma mladosti: je li vaša mladost doista bila tako lijepa da je svim silama želite zadržati? Moja nije bila bogznašto, a sve i da jest, to ne bi imalo nikakve veze s mojim izgledom. Zašto smo tako opsjednuti: a) time kako izgledamo i b) starenjem?
Razmišljala sam i o izdaji: ponekad je dovoljno da bliska osoba poželi nekog drugog, ponekad je dovoljno i da se promijeni na način da je više ne prepoznajete i ni na koji način ne možete povezati s osobom u koju ste se zaljubili, jer su njezini stavovi dijametralno suprotni onima koje sad iznosi u vaše osupnuto lice. Ponekad je bolje prekinuti agoniju što prije nego mrcvariti mrtvog konja. A ponekad vrijedi ostati, jer postane bolje – ovisi o situaciji.