Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 28.01.2012.
Bodo Kirchoff: "Šundroman"
Ovo je možda posljednji put da uzimam iz knjižnice knjigu samo zato što mi se sviđa dizajn korica. Kad bolje razmislim, brišite to, lažem, vjerojatno nije. Fraktura je objavila prijevod ove knjige 2007. godine, nisam dosad naletjela na nju i nisam znala ništa o njoj. Da sam se zadržala samo na koricama, kao što sam možda trebala, mislila bih da je „Šundroman“ „zabavna, dinamična knjiga koja se čita u dahu, knjiga koja kao da je nastala na predlošku svih onih ludih, nezaboravnih avanturističkih romana koje smo čitali radije nego lektiru. Roman u kojem je glavni junak plaćeni ubojica meka srca, u kojem pršti od akcije, seksa, humora, a sve počinje slučajnim ubojstvom najpoznatijega njemačkog književnog kritičara, upravo u vrijeme Frankfurtskog sajma knjiga. Šundroman Bode Kirchoffa, jednog od najboljih suvremenih njemačkih autora, majstorski je napisana knjiga koja zabavlja od prve do posljednje stranice.“
Iskreno, tijekom čitanja se meni više činilo kao da se radi o eksperimentu s kičem petparačkog akcijskog krimića, gdje je autor ovu vrstu knjiga doveo do krajnosti, isparodirao njezine elemente do krajnjih granica, do te mjere da ono od čega se roman sastoji (pri čemu mislim na riječi, rečenice, odlomke, poglavlja, dakle na živo tkivo teksta) postaje neprohodno i nečitljivo (ipak, priznajem da je možda problem i u mom: a) neukusu, b) manjku koncentracije, c) općenitoj neukosti, ili u kvaliteti prijevoda, tijekom kojega se nešto šarma možebitno i izgubilo).
Eksperiment je možda uspio, i možda se književnim kritičarima rezultat toga eksperimenta dopao, ali sam ja nakon čitanja ove knjige imala dojam da je prilikom pisanja autor možda izgubio iz vida zašto se čitaju akcijski krimići ovoga tipa i od kojih se elemenata sastoje. Likovi su doista stereotipni, uključujući i glavnog junaka, njegove fizičke mane i njegovu fascinaciju skupim satovima i lijepim ženama, radnja je dostojno krvava, finale je spektakularan, ali mi se činilo da je sve pomalo zbrčkano i ne sasvim na svom mjestu.
Konačan dojam koji je čitanje „Šundromana“ ostavilo na mene je dojam težine, mukotrpnosti probijanja kroz tekst i osjećaja prevarenosti jer je izostao užitak koji dobivamo čitajući upravo predvidljive, minimalističke i jednostavne petparačke akcijske krimiće.
