Steve Fuller: "Intelektualac - pozitivna moć negativnog mišljenja"
Dok sam u svojim formativnim godinama idealistički razmišljala o načinima na koje ću promijeniti svijet, uvijek mi se rado motala po glavi misao kako ću napisati esej u kojemu ću se obratiti intelektualcima, društvenoj skupini koja je po mom mišljenju ustupila mjesto nekim drugim, manje korisnim i važnim društvenim skupinama i koja je, u Hrvatskoj, odnosno na mjestima u kojima sam ja živjela, polagano nestajala s društvene scene.
Zapisala sam tada definiciju intelektualca po Hrvatskom jezičnom portalu koja kaže da je intelektualac: 1) onaj koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu; inteligent; i 2) mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu. Osobno, uvijek sam smatrala da je točka 2. bitnija od točke 1. Naime, intelektualac može biti i osoba koja nije član akademske zajednice, pa se često dogodi i da članovi akademske zajednice nisu intelektualci. Ipak, intelektualcem ne smijemo zvati onoga čije djelovanje u društvu nije visokomoralno i humanističko.
Sa mnom se, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, slaže i autor Steve Fuller, koji je u svom četverodijelnom publicističkom djelu naslovljenom „Intelektualac – pozitivna moć negativnog mišljenja“ iznio tezu kako sveučilišta po njegovom mišljenju mogu, ali ne moraju nužno proizvoditi intelektualce pa se stoga žustro obrušava na sposobnosti intelektualne zajednice da generira napredak u društvu.
No prvo odgovorimo na pitanje: što jest, odnosno kako biti intelektualac.
„Prije svega, naučite stvari gledati iz više različitih kuteva, pri čemu ne smijete izgubiti sposobnost vrednovanja. Uvijek imajte na umu da ćete se na određenoj točki morati odlučiti i zauzeti stajalište spram raznih gledišta. Nadalje, morate biti voljni i sposobni da razmjenjujete misli i da se pritom ne libite koristiti sve moguće medije. Nema smisla biti intelektualac koji ne vjeruje da ideje u određenoj mjeri uvijek nadilaze način svog prenošenja. Treće, nikad nemojte otpisati određeno stajalište kao potpuno pogrešno ili prezira vrijedno. Oko nas se uvijek vrti mnoštvo istina i zabluda – nikad ne možemo biti potpuno sigurni o čemu je zapravo riječ. Četvrto, svoje mišljenje uvijek promatrajte kao protutežu mišljenju druge osobe, a ne kao nadopunu drugog mišljenja. Peto, u javnosti se srčano borite za istinu, ali smjerno priznajte pogreške.“
Isto tako, koristilo bi ako biste u svoja izlaganja povremeno ubacili određene pojmove.
„Intelektualce izdaje i sklonost riječima kao što su „mentalitet“, „senzibilitet“, „stav“, „raspoloženje“, „misaoni sklop“. „način mišljenja, „pogled na svijet“, „pristranost“, „predrasuda“ i, naravno, „ideologija.““
Ono što mi se svidjelo u knjizi jest dio u kojemu u obliku intervjua raspravljaju intelektualac i filozof, a upravo intelektualac govori u prilog stjecanju znanja koje je dopušteno i mora biti dostupno i običnom građaninu, a ne samo stručnjacima. Poslušajmo.
„Očito je da niste shvatili što znači biti intelektualac. Ako svatko mora biti informiran, kako vi tvrdite, prije ulaska u javnu sferu, tada će vrlo brzo doći do toga da javnost čine samo stručnjaci koji međusobno razgovaraju. Intelektualci inzistiraju da se njihovo obrazovanje javno provodi zato što pišemo i govorimo u korist običnih građana. Obični ljudi griješe na mnoge načine – loše pamte, loše razmišljaju, loše prosuđuju i tako dalje. U tom pogledu, intelektualac se nada da je počinio instruktivne pogreške koje služe osnaživanju „kolektivne inteligencije“, entiteta čija je konzistencija mnogo bliža zdravom razumu nego akademskom znanju.“
Isto tako, svidjela mi se autorova konstatacija u istom dijelu knjige kojom proziva stručnjake i znanstvenike, pa i one koji se takvima žele prikazati, da se namjerno komplicirano izražavaju kako bi prikrili da se radi zapravo o sasvim jednostavnom izlaganju koje nije osobito duboko.
„Teško izražavanje prisutno je uvijek kad kontinentalni filozof pokuša jezično siromaštvo uzdići na razinu intelektualnog bogatstva. Ili drukčije rečeno, teško izražavanje nelegitimno se koristi uvijek kad se odsutnost empirijske širine shvaća kao prisutnost konceptualne dubine.“
Unatoč svemu navedenom, priznajem da za čitanje ove knjige treba određena razina predznanja: o radu Slavoja Žižeka, Judith Butler ili Jeana-Paula Sartrea. S njihovim promišljanjima nisam bila upoznata (barem nisam prije čitanja ove knjige, zbog koje sam stekla nekakva saznanja u pukim natuknicama), pa predlažem da se „Intelektualca“ prvenstveno uhvate svi oni koji posjeduju potrebna predznanja i afinitet prema filozofiji, a podredno onda i svim ostalima koji misle isto – ili drugačije.