Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 22.01.2012.
Victoria Hislop: "Otok"
Kako mi se nije dalo čitati ovu knjigu! Pročitavši kratak sadržaj na koricama („Fascinantna ljepota Krete, brižno čuvane obiteljske tajne, rat, strast i želja da se preživi...“), imala sam dojam da je ova knjiga metak koji svakako želim izbjeći: nešto kao ukoričena „Ruža vjetrova“ ili „Larin izbor“. A onda mi je gospođa zmajka preporučila tu knjigu (kad je na televiziji krenula grčka serija „Otok“), rekavši samo da se radi o koloniji gubavaca. Tu sam nasjela i počela čitati.
Nije tako loše kako sam očekivala. Naime, doista je velik dio knjige posvećen otoku Spinalonga, na koji su grčke vlasti od 1903. do 1957. godine dovozile oboljele od lepre. Zanimljivo je bilo čitati o strahu lokalnog stanovništva od bolesti, o gađenju prema oboljelima, i o volji i želji oboljelih stanovnika otoka da svoje posljednje prebivalište učine ugodnijim mjestom za život.
Doduše, priča je umotana u okvir kćeri koja u sadašnjem vremenu otkriva majčinu obiteljsku prošlost u kretskom selu Plaki, da bi i sama definirala sebe i svoju budućnost, a čitava priča, koju joj priča obiteljska prijateljica Fotini Davaras, obiluje i preljubima, ubojstvima, obiteljskim neslaganjima, ljubomorom između sestara, patnjom i Drugim svjetskim ratom (Kreta je, naime, bila jedan od oraha na kojoj je Hitlerova vojska slomila zube). Ti dijelovi su ipak malo slabiji, malo više a la Moja tajna, kako sam tijekom čitanja zaključila.
Ono što me također zasmetalo jest što sam imala neprestani dojam da se autorica, inače Britanka, nije baš pripremila na pisanje knjige čija se radnja odvija u Grčkoj, iako je prije objavljivanja ovog prvijenca (za koji je dobila i nagradu za najbolji književni debi British Book Awardsa 2007. godine) radila u izdavaštvu i kao novinarka specijalizirana za putopise, a Grčku je čak posjetila više puta. Međutim, opisi grčkog načina života, tradicionalnih grčkih jela i običaja kao da su posjedovali određenu dozu neuvjerljivosti, iako sam se kasnijim guglanjem uvjerila u to da otok doista postoji, da su gubavci živjeli na njemu i da su do 1962. godine svi napustili otok, a da su zahvaljujući svom vodstvu, na otoku živjeli u luksuzu, da im je dopremljen generator za električnu energiju, da su imali školu, projekcije filmova i kazališne predstave, kao i svoj lokalni list, te da su proizvodili hranu i nastojali što normalnije živjeti, očekujući da će se pronaći lijek za njihovu bolest.
Gospođa zmajka je, da zaključimo, bila tako oduševljena time što prihvaćam njezine literarne prijedloge da me u vrlo skorom vremenu čeka čitanje „Sarinog ključa“ ili „Larinog ključa“, a od ključa do izbora, složit ćete se, i nije tako daleko.
