Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 13.01.2012.
Stieg Larsson: "Kule u zraku"
Kao prvo, moram pohvaliti kolegicu za pravovremenu reakciju (upravo sam ovu knjigu između ostalih dobila za Božić). Kao drugo, za pogođeni trenutak se zahvaljujem i filmskoj industriji koja je upravo ovog Božića lansirala „Muškarce koji mrze žene“ (odnosno „Girl With a Dragon Tattoo“) pa mi se zapravo istovremeno javila volja da pročitam ovu knjigu i da pogledam film. Preko blagdana sam učinila oboje.
Prvo – film.
Meni je bio dobar, zabavila sam se, nekih sam se stvari podsjetila i stvorila sam nove simpatije za Lisbeth Salander. Kako sam se sjetila knjige, sjetila sam se i što mi je bilo upečatljivo i sjajno u njoj, pa sam bila prisiljena usporediti s filmom koji mi se odigravao pred očima. Naime, koliko se sjećam, sjajno je u knjizi bilo to što je opisana povijest razvoja nacizma u Švedskoj, što je tema koja je u filmu samo ovlaš dotaknuta i koja nije nimalo dubinski obrađena (međutim, za samu fabulu romana to je ionako bila sporedna linija priče, a i zapravo ne mogu zamisliti kako bi se ekraniziralo čisto pripovijedanje). Drugo, sjetila sam se kako se istodobno radilo i o majstorskom krimiću, sa svime što krimić mora imati... i čini mi se da upravo taj dio nije dovoljno došao do izražaja. Naime, kako se radi o budućoj filmskoj trilogiji, neproporcionalno dug odsječak filma potrošen je na opisivanje obaju glavnih likova i upoznavanje s njima, pa je onda nauštrb toga patilo finale filma i otkrivanje ubojice, kako se već događa u svim pravim krimićima. Isto tako, ovo pišem i uime mojih sugledatelja s kojima sam u društvu gledala film, a koji su mi se požalili da su im neke scene bile prebrutalne (nisu čitali knjige). Za one koji također nisu čitali knjige, moram reći da postoji opravdanje za takvu eksplicitnost u daljnjoj radnji.
Sve u svemu, film nije loš, vizualno je tipično švedski dojmljiv, i ima potencijala razviti se u sjajnu filmsku trilogiju.
Drugo – knjiga (dakako, ovdje govorim o završnom dijelu Millenium trilogije pod naslovom „Kule u zraku“ jer sam ostale dvije već pročitala ranije).
Još jednom – nisam sigurna možemo li govoriti o trilogiji s obzirom da je Larsson prije svoje smrti 2004. godine imao završeno tri četvrtine četvrte knjige (međutim, s obzirom da mu je oporuka proglašena nevaljanom, a da se nije oženio svojom partnericom, prava na nedovršena djela, kojih može biti još barem dva, pripadaju njegovoj obitelji). Ipak, tako je kako je i „Kule u zraku“ mogu biti dostojan epilog prethodnim dvjema knjigama. Ovdje zatječemo Lisbeth Salander kako doslovce izlazi iz groba, Mikaela Blomkvista kako naglo postaje pametniji istražitelj nego što je ikad bio, i tajni odjel unutar švedske sigurnosne agencije koji radi o glavi ustavnim načelima kraljevine Švedske.
Sad, malo o ustavnim i temeljnim ljudskim pravima. Naime, kao pravnica, često se susrećem s tim pojmovima kao najvišim civilizacijskim tekovinama. Međutim, kako uvijek ima neki „ali“, kako pravnici uvijek moraju učiti i one iznimke, onaj „osim“, smetnula sam s uma da je sklop temeljnih ljudskih prava dobro koje se neprestano mora štititi i koje je u stalnoj opasnosti od ugrožavanja i kršenja, vjerojatno i zato što se radi o nematerijalnom općem dobru. Stieg Larsson to nije zaboravio, pa kroz usta svojih likova (osobito putem direktora SOA-e) progovara o živućim i djelatnim ustavnim i temeljnim ljudskim pravima, koja nisu tek lista dobrih želja i naših težnji, već opće dobro poput zraka, koje ponekad – ruku na srce – uzimamo zdravo za gotovo.
