Vremenski interval od nekih dvanaestak dana kako nisam pisala blog je vjerojatno najdulji razmak koji moja opsesivno-kompulzivna priroda može podnijeti. Razlog tomu je što sam se doista odlučila maknuti od svega na kakvih desetak dana i maksimalno uživati u blagdanima (to je uključivalo i uzimanje nekoliko dana godišnjeg odmora, mahnito kupovanje božićnih poklona za sve žive i nežive, mahnito čišćenje, nešto malo manje mahnito kuhanje i pečenje, kićenje bora i sav ostali folklor koji si možete zamisliti, a koji se veže uz proslavu Božića i Nove godine).
Ako izvlačim zaključak za ostatak godine iz načina na koji sam je dočekala, valja reći da će ove godine biti potrebno i više truda da bi stvari ispale onako kako sam si zamislila. Brian Tracy, self-help guru čije sam newslettere primala i prije nego što ga se u Hrvatskoj ovih dana dočepao VBZ, kaže da uspješne od neuspješnih zapravo dijeli razina samodiscipline i odricanja koje su spremni uložiti u svoje ciljeve. To je zapravo moguće povezati i s jednim istraživanjem o kojem sam čitala u knjizi „59 sekundi“ o kojoj sam ranije pisala, a koje kaže da djeca koja su sklonija odgoditi užitak (u istraživanju se radilo o slatkišima) imaju veće šanse da kasnije budu uspješni u školi. Tako i prema Tracyu*, uspješni posjeduju dulju vremensku perspektivu pa su skloniji odgoditi trenutačna zadovoljstva da bi postigli veći uspjeh kasnije, dok oni neuspješni radije biraju zadovoljstvo sada, bez obzira na posljedice. Ukratko, uspješni biraju ugodnu posljedicu, dok neuspješni biraju ugodnu metodu.
Kao i prošle godine, nastojat ću što manje govoriti o negativnim događajima oko nas (pri čemu konkretno mislim na politička i javna događanja u Hrvatskoj i na ekonomske prilike u Europi zbog kojih smo mnogi skoro i poklekli, a priličan je broj Hrvata završio na antidepresivima), jer im ne želim davati još medijskog prostora, i jer ne želim i sama razmišljati o tome (negativne misli kao da nas vuku na dno i odjednom shvatimo da smo bezvoljni, da ne vidimo izlaz i da se ne možemo iskoprcati).
Ako ništa drugo, želim vam da u ovoj godini razmišljate skromnije, da pobrojite zbog čega imate biti zahvalni i što u vašim životima valja njegovati, održavati i cijeniti. Želim da svi skupa prebrodimo ovo, psihički i fizički netaknuti. Ako se ne varam, ove ćemo godine uvidjeti da ćemo morati raditi više, a biti plaćeni manje. Ove će godine mnogi naučiti kako si ne mogu priuštiti rasprčkati niti sto kuna iz kućnog budžeta – svaka će lipa imati svoje mjesto. Mnogi će naučiti kako moraju raditi i drugi, možda i treći posao.
A dakako, i ove će godine na mom blogu biti govora o knjigama (iako će možda biti manje novokupljenih, a više iz kućne i javne biblioteke), koliko god mi to moje obveze budu dopuštale: postoje najave da će mi ove godine biti naporno, bit će krvavo...No, tko preživi, pisat će.
Čitamo se!
P.S. Zapravo, trebam pomoć: kako uvesti 15-godišnjakinju u svijet knjiga za odrasle? Što bi joj se svidjelo, a da nije previše opsceno ili nasilno?
________
* Imam 40-stranični uvod u Tracyevu knjigu „No Excuses! – The Power of Self-Discipline“. Ako želite, šaljem na mail.
Post je objavljen 03.01.2012. u 19:23 sati.