Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 30.05.2010.
Hrvoje Šalković: "Oko cucka pa na mala vrata"
Kao i u mnogim drugim slučajevima, i u ovom postu se prvi put susrećem s nekim piscem: ovoga puta to je Hrvoje Šalković, autor o kojemu je internet izrodio i arhivirao gomile linkova i doista batloud (to mi je inače nova riječ, mislim da se piše buttload) mišljenja različitih nickova (dio onih nepovoljnih je, vjerujem, i zbog zavisti što je Hrvoje Šalković lansiran na književnu scenu doista trijumfalno, osvajanjem VBZ - ove nagrade za roman «Pravi se da ovo nisi vidio» – naime, novčani iznos nagrade težio je 100 tisuća kuna). «Zeca na Mjesecu» - nisam čitala. Već spomenuti roman «Pravi se da ovo nisi vidio» - također nisam čitala. Ipak, «Oko cucka pa na mala vrata» i ja sam se upoznala s likom i djelom ovog «pisca iz hobija» (kako ga je nazvao Gordan Duhaček govoreći o «Cucku»).
Bilo mi je zabavno, neću reći da nije. Četvero diplomiranih sociologa (od kojih jedan igra ulogu pripovjedača) dogovore se da će opljačkati banku – i to samo jednom, na mjestu gdje bi se takva drskost najmanje očekivala: na zagrebačkom Cvjetnom trgu usred subotnje špice. Njihov je očaj i njihova besperspektivnost gotovo opipljiva: Vito Grgić (naš pripovjedač) nakon diplome radi kao tajnik u urološkoj ordinaciji svog ujaka. Jedina djevojka iz njihovog društva, Mia, radi u butiku. Jedan od preostale dvojice, Weber, znanstveni je novak na Institutu za sociološka istraživanja, a posljednji, Katolik, niti ne traži posao nakon diplome jer je previše zaokupljen vjerskim obredima. Svo četvero aktera su u kasnim dvadesetima, na pragu tridesetih i nisu ni izbliza odrasli niti su na pravom putu. To se može zahvaliti i nepovoljnim obiteljskim situacijama u kojima su se našli od djetinjstva (o nekim od tih situacija Šalković, odnosno njegov pripovjedač Grgić govori samo u naznakama, a neke i opsežno razrađuje). Ono što je mene najviše pogodilo u mojoj sadašnjoj situaciji jest situacija glede traženja posla i karijere:
Ovakve smo rasprave vodili cijelo vrijeme svojeg studiranja. Sjedili smo u istim birtijama, cugali istu votku i vodili identične, sasvim beskorisne rasprave. Govorili su nam da se ne brinemo, da ćemo se uskoro zaposliti, staviti kravate i brinuti neku novu, sasvim drugačiju brigu.
U prvih smo mjesec dana poslali deset milijardi molbi za zaposlenje. Pisali smo institutima, ministarstvima, privatnim poduzećima, odjelima za razvoj, sektorima upravljanja ljudskim potencijalima…
Odgovore smo čekali puni zebnje.
A onda su pisma počela stizati natrag.
Sjedili smo na Weberovu balkonu nogu prebačenih preko ruba ograde, pravili avione od odbijenica pa ih bacali dolje na ulicu.
Prvi je odustao Katolik.
Premda smo svi znali da se njemu, ustvari, ni ne traži nikakav ozbiljan posao.
Nakon godinu dana odustali smo Mia i ja. Ona se zaposlila u butiku, a ja sam radio svašta… selidbe namještaja, hladnjača na Veletržnici, portirnica poduzeća Ventilator, pomoćni radnik na karting stazi u Španskom… jedno ljepše od drugoga. Sve dok stara nije nagovorila ujaka da me zaposli.
Weber je bio uporniji. Luđačkom je voljom slao tone i tone zamolbi, sve dok ga konačni ljudi iz Instituta primijenjenih istraživanja nisu pozvali da pokaže što zna.
Tko zna što smo mogli postići da smo se možda malo drugačije koristili kartama koje su nam dodijeljene? I tko zna u kakve smo se ljude mogli pretvoriti da slučajno nismo izgubili tri milijarde godina baveći se ovakvim raspravama?»
Što se tiče nekakvog cjelokupnog dojma, moram vam stvari podijeliti na pluseve i minuse. Plus je definitivno što se lako i brzo čita i što su likovi dopadljivi. Minus se sastoji u tome što je priča ili namjerno ili slučajno prilično tanka (mogla bih pristati na to da se radi o namjernoj plitkosti ako se htio postići onaj tarantinovski štih – kod Tarantina mi se ponekad čini kao da i najbolji glumci kod njega djeluju amaterski, kao da priča izgleda amaterski) i što se vidi da je Šalković odvojio puka dva mjeseca za pisanje ove knjige, a od nastanka ideje do objavljivanja nije prošlo više od pet mjeseci. U mojim bilješkama o knjizi stoji: «zanimljivo, ali pomalo neživotno/neuvjerljivo».
Ono što ja osobno zamjeram njegovim kritičarima je «poravnavanje» Šalkovića s književnošću od koje se traži više : ovo je ljetna knjiga za plažu, nešto što se čita dok ostali ukućani spavaju, ne treba tu tražiti visokoparnu literaturu i duboke misli. Ako se promatra sa stajališta s kojega sam ja ovu knjigu čitala, onda ćete biti zadovoljni. Ako očekujete ne znam ni ja što, razočarat ćete se.
Za kraj, evo linkova na neka od internetskih mišljenja:
Gordan Duhaček
Matko Vladanović
Šalković ima i jednu od najboljih stranica između hrvatskih pisaca - provjerite!
petak, 28.05.2010.
Link tjedna: Scribd
Prošlog vikenda sam imala malo vremena pa sam otkrila Scribd.
O Scribdu osnivači kažu sljedeće:
Iskreno, ima tu svega: od diplomskih radova nekih ljudi do doista inspirativnih tekstova koji vam mogu pomoći. Tekstovi su podijeljeni u kategorije, pa možete naći poslovne savjete, pravne priručnike, umjetnost i dizajn, kulinarske recepte, školske zadaće i drugo. Ja sam našla par zanimljivih stvarčica, ali prepustit ću vam da sami nađete ono što vas interesira.
Potpunu liberalizaciju industrije pisane riječi ne moramo više čekati – ona je već tu i svi su pozvani da se okušaju, bio to blog, Scribd ili Twitter, treba samo pisati i čekati da budete otkriveni.
četvrtak, 27.05.2010.
Sretan ti rođendan, blože!
"Vaš blog postoji 24 mjeseca i 0 dana", kažu mi ljubazne informacije u statističkim podatcima blog editora. To bi značilo da drvim o knjigama ne jednu, već dvije pune godine, sretno mi bilo. U to ime danas ću čitav dan uživati u krasnom uvjerenju da je četvrtak, te ću se lake duše posvetiti radu na svom optimizmu i vjeri u budućnost.
srijeda, 26.05.2010.
Phillip Roth: "Ogorčenje"
Read and written by popular demand, iako ne znam koliko će zainteresiranima moje kasno paljenje pomoći mjesecima nakon što sam rekla da ću pročitati i napisati koju riječ. Kako god, sad sam i pročitala. Ovo je prva knjiga koju sam čitala od autora Phillipa Rotha tako da i na tom polju malo zakazujem. Nakon što sam malo razmislila, shvatila sam da me «Ogorčenje» atmosferom podsjeća na «Isušenu kaljužu» Janka Polića Kamova (no davno sam čitala Kamova, pa mi nemojte zamjeriti ove široke usporedbe).
Reći ću vam prvo općeniti dojam: ova je novela onako... pubertetski musava i znojava. Općeniti dojam je «drkanje u sportsku čarapu», «zamisli, popušila mi ga je (beavis&butthead smijeh)» i «ja sam pametan, tko mi što može». Ta pubertetska musavost o kojoj govorim se očituje u naprasitom prestanku sporazumijevanja i normalne komunikacije (meni se dogodila ista stvar krajem srednje škole: odjednom nisam kužila o čemu drugi ljudi govore i ništa mi nije imalo smisla osim onoga što je bilo u mojoj glavi. Pubertet je jedna vrsta prolaznog ludila). Nasreću, neki ipak prežive pubertet. Neki ne prežive (istu smo stvar vidjeli i kod onih maturantica iz Varaždina – takve su se stvari često događale i prije. Pubertet je težak.)
Glavni junak se zove Marcus Messner i sin je košer-mesara iz New Jerseya. Marcus će biti prvi iz svoje obitelji koji će ići na koledž i izabrao je koledž u svom gradu. Iako je godinama radio s ocem i dobro su se slagali, odjednom nastaju problemi u komunikaciji: otac ga sumnjiči da će si upropastiti život kockanjem, lakim ženama ili alkoholom, i to posve neopravdano. Stoga se Marcus odlučuje premjestiti u Ohio na koledž Winesburg. Tamo se ne uklapa, kao Židov, kao štreber i kao osoba koja je prerano i preranjivo izašla ispod staklenog zvona svoje obitelji.
Marcusu se događa prva ljubav, prvo seksualno iskustvo, prva ozbiljna razmirica. Prvi inat. Sve su to stvari koje se moraju proći u odrastanju i osamostaljivanju i zaboravljamo koliko sreće imamo mi koji smo iz svega izašli neokrznuti.
ponedjeljak, 24.05.2010.
John Dunning: «Knjižarev trag»
Moram priznati da sam već pomalo zaboravila što mi je bilo tako napeto i zakon u seriji romana Johna Dunninga o knjižaru – detektivu Cliffu Janewayu (nije to njegovo ime, definitivno, kako nekom uopće padne na pamet kombinacija imena Billa Cosbya u «The Cosby Showu» ili poštara Cliffa Clavina u «Cheers» i prezimena kapetanice Voyagera?) koji se opako kuži u knjige, opaki je bivši policajac, i da – opako se kuži u knjige.
Sad sam se sjetila, mora da je zakon to što se Cliff Janeway opako kuži u knjige.
Ako nije to, mora da mi se sviđa njegov hard-boiled stil, da ne spominjem hard-boiled sarkazam:
U «Knjižarevom tragu» Cliff Janeway se iščupao iz one svoje knjižare u Denveru i otišao je put povijesne knjižare, Grayson Pressa u kišoviti Seattle. Poslan je po zadatku privatnog detektiva koji mu je bio bivši kolega u policiji – zadatak je trebao biti lagan: prepratiti jednu relativno neopasnu kriminalku u zatvor u Novi Meksiko. Jasno, kad se stvari zakompliciraju, na scenu stupa novinarka koja je napisala knjigu o slavnom tiskaru Darrylu Graysonu i čiju pomoć Janeway neophodno treba (kako se u svakom nastavku dogodi da i ona treba nešto, khm, khm, od njega, doista ne znam). Da bi otkrio što će se dogoditi u budućnosti, Cliff Janeway mora otići u prošlost i upravo je to u ovom nastavku bilo najzanimljivije.
Ono što smo naučili o svijetu knjiga u ovom nastavku: postoji nešto (ili bolje rečeno, postojalo je, ne znam koliko se sad i to iskomercijaliziralo) što se zove bibliofilsko izdanje. Radi se o ograničenoj nakladi jednog naslova koji je izrađen luksuznije i posebnije od običnih izdanja i koje tiskar prepušta uskom krugu svojih vjernih klijenata. Druga stvar: knjiga ništa ne vrijedi, ma koliko bila stara, ako je oštećena. To uključuje i knjige s posvetama (osim ukoliko posvetu u knjizi nije napravio sam autor), i podvlačenje određenih misli i lupanje žigova s vlastitim imenom i črčkanje po marginama. Treća stvar: shvatili smo (kao i u mnogim drugim situacijama) da se ljudi dijele u dvije grupe.
Postoje kolekcionari, a s druge strane se nalaze čitatelji. Kolekcionari uživaju u fizičkoj pojavnosti knjige: u njezinim koricama, kvaliteti papira, u fontu i otisku slova, u starosti knjige i njezinoj očuvanosti. Čitateljima to nije bitno: ono što traže od knjige oni pronalaze u njezinom sadržaju, neovisno o njezinom izgledu. Zapravo, da kolekcionar i čitatelj nisu dvije različite osobe, već se radi o dvjema krajnostima koje se u određenom omjeru mogu pronaći kod svake osobe koja se bavi knjigama.
Ja sam prvenstveno čitateljica: moje knjige nisu skupa i luksuzna izdanja koja će jednoga dana puno vrijediti, već se radi o mekoukoričenim izdanjima koja služe čitanju. Ne moram posjedovati svaku knjigu koju sam ikad pročitala. Ipak, moja kolekcionarska narav se ističe u tome što ipak volim posjedovati neke knjige, što uživam u kupovini knjiga i što mi je često dovoljno tek da ih vidim na policama. Cliff Janeway je nešto drugo: iako često citira knjige, rijetko mi se tijekom čitanja dogodilo da je baš s ljubavlju govorio o sadržaju neke knjige. S druge strane, s pohotom i strašću može satima raspravljati o kvaliteti nekog uveza ili fontu nekih slova. On je više kolekcionar, a ja sam više čitateljica (možda bih i ja bila više kolekcionarka kad bi kod nas tržište rabljenih knjiga bilo razvijenije i kad bi se vrtjelo više novca u optjecaju, no što ćeš!)
Drugo pitanje koje mi se postavilo tijekom čitanja jest o tome treba li i kako cenzurirati djecu od čitanja nepodobnih knjiga. Znam da sad zvučim nevjerojatno srednjovjekovno, ali moram priznati da kao ne-roditelj nemam iskustva s time što bi djeci valjalo zabranjivati (i bi li im trebalo uopće zabranjivati). Recimo, imam dojam da ne bih djeci do određene dobi davala da čitaju Harolda Robbinsa. Ne znam bi li klinci trebali čitati Stephena Kinga. Bi li trebali čitati krimiće? Ne znam, neki su bezazleni, a neki uz kriminalni sadržaj imaju i tone lascivnog (ironija jest da me više zabrinjava da čitaju o seksu nego da čitaju o ubojstvima – to vam je moja puritanska priroda!) Što vi mislite o tome, trebaju li roditelji kontrolirati što djeca čitaju (ukoliko uopće čitaju bilo što osim lektire, ako i lektiru) ili treba biti sretan da uopće nešto čitaju?
nedjelja, 23.05.2010.
Jean-Louis Fournier: "Kamo idemo, tata?"
Kao prvo, dugujem svima ispriku zbog nejavljanja: tu sam, možda ne tipkam, ali bar neprestano čitam. Također se ispričavam i svima koji čitaju ovaj blog, a koji su mi se javili mailom, u posljednje su mi se vrijeme počele događati neke ružne privatne stvari pa sam bila prilično zaokupljena njima i njihovim rješavanjem. Ipak, što prije budem mogla bacit ću se na odgovaranje na mailove i bavljenje ovim blogom onako kako on to zaslužuje.
O Jean-Louisu Fournieru nisam ništa čula prije nego što sam slučajno nabasala na njegovu knjigu u knjižnici (to, dakako, nije niti čudo jer mu je «Kamo idemo, tata?» jedina prevedena knjiga kod nas). Ovaj Francuz (rođen 1938. godine) je pisac, humorist i televizijski realizator. Svoj prvi roman, «Le petit Meaulnes» je objavio 2003. godine, a knjigu o kojoj vam danas želim pričati u Francuskoj je objavio 2008. godine i za nju osvojio jednu od najprestižnijih francuskih književnih nagrada, Prix Femina. Kod nas je knjigu objavilo Znanje u svojoj Biblioteci Hit (pomalo se šokiram kad vidim nova izdanja Biblioteke Hit, kao da ne spadaju u sadašnje vrijeme, nego u vrijeme prije nekih 15 – 20 godina) 2009. godine.
U nizu crtica u ovoj kratkoj knjizi Jean-Louis Fournier piše o doživljajima sa svojom dvojicom hendikepiranih sinova, Thomasom i Matthieuom. Nije to lirska balada o čovjeku koji je imao tu nesreću da mu ne jedno, već dvoje djece bude mentalno i fizički zaostalo (iako u nekim crticama Fournier doista zapada i u takva raspoloženja), već se radi o crnohumornom prikazu o tome kako je doista svakodnevno živjeti s djecom s posebnim potrebama. Naprimjer:
Ne mora nam Fournier reći kako je to kad te dijete stotinjak puta u pola sata pita «kamo idemo, tata?» jer je to jedino pitanje koje zna postaviti; mi instinktivno osjećamo, ako i nismo imali iskustva s hendikepiranom djecom, kako je to biti roditelj koji se nema čemu nadati od svoje djece, samo sve većem i sve mučnijem propadanju. Fournier je doista na vlastitoj koži upoznao što to znači biti roditelj djetetu koje ti nikad neće čestitati Dan očeva, koje nikad neće posjedovati nijednu karticu osim invalidske, koje slini i proizvodi «brm, brm» zvukove po cijele dane... I mi instinktivno osjećamo da je jedina stvar koju mu možemo ponuditi naše sažaljenje i suosjećanje. A Fournier si sa svoje strane misli kako mu je suosjećanja i sažaljenja preko glave; on želi nešto drugo. Želi da se smijemo s njim (imao je suosjećanja, ali je li imao dovoljno smijeha?). I iako je to možda neprikladno i nepristojno, smijemo se s njim. Suosjećamo smijehom, ako hoćete.
subota, 15.05.2010.
Azar Nafisi: "Lolita u Teheranu"
Ovom bih knjigom mlavila po stolu dok ne bih umlavila ili knjigu ili stol ili razbila prozor ili napravila drugu materijalnu štetu... Ova me knjiga ljuti: «Lolita u Teheranu» je životopis u knjigama jedne iranske predavačice i spisateljice čiji je životni put, umjesto da napreduje, regresirao u prošlost.
No idemo od početka, sve ću vam objasniti. Dakle, u izdanju Naklade Ljevak (biblioteka Bookmarker iz koje mi se već niz stvari svidio) izašla je knjiga «Lolita u Teheranu» već spomenute Azar Nafisi. Objavljen je u Americi i odmah postao No1 bestseler na rang – listi New York Timesa. U Americi objavljen 2003., kod nas 2005. godine. Koncipiran kao priča o knjigama, u pet poglavlja koja govore o Nabokovljevoj «Loliti», Fitzgeraldovom «Velikom Gatsbyu», o Henryu Jamesu i Jane Austen, ali i mnogim drugim angloameričkim piscima s kojima su se susretali studenti Azar Nafisi u velikoj i krasnoj Islamskoj Republici Iran. Jako me razveselilo što knjiga na posljednjim stranicama ima pitanja za raspravu (kao da smo ponovno studenti, zar ne?) i prijedloge za čitanje (za one koji žele znati više).
Za razliku od svojih učenika, Azar Nafisi je imala priliku biti hipi na američkom sveučilištu, imala je priliku mirno prosvjedovati i proći sve one mladenačke priče koje klinci obično prođu. Nakon velike islamske revolucije (krvave, jasno), nekad napredni Iran pretvorio se u zatvor za žene – sve su žene (pa čak i šestogodišnje djevojčice) morale nositi zar i čadore ne bi li svojom kosom ili bjelinom svog vrata spolno izazivale bogobojazne muslimane. Žene nisu smjele sjediti u prednjem dijelu kafića bez muške pratnje, nisu smjele izlaziti iz kuće, nisu smjele nositi šminku i nisu smjele gledati muškarcima u oči (ja znam da je moje shvaćanje izrazito eurocentrično i da promatrati istočne kulture zapadnjačkim očima jednostavno nije fer ni prihvatljivo, ali govorim sa stajališta žena kojima je praktična i svakodevna ravnopravnost bila oduzeta – njihove su majke i bake imale onu slobodu koju one nisu imale, a oduzeta im je i skrivena pod licemjernom krinkom vjerskog morala).
S druge strane, valja mi primijetiti i da Iranci nas gledaju na isti način: najbolji je primjer toga suđenje koje su studenti profesorice Nafisi upriličili «Velikom Gatsbyu» - oni nisu mogli razumjeti zašto su te žene koketne i razgovaraju s muškarcima (u Iranu bi ih za to kamenovali ili barem strpali u zatvor) i zašto muškarci trče za ženama kad se imaju vladati dostojanstveno i u skladu sa svojom tradicijom trebaju najviše voljeti svoju domovinu.
Zabranjen je bio i svaki utjecaj Amerike i općenito Zapada, protiv čega su se vjerski i državni vođe borili na krvav način (primjerice, u borbama protiv Iraka Iran je koristio ljudski štit sastavljen od staraca i dječaka) i ne štedeći nikoga (otmice usred noći i bizarne nesreće postale su gotovo legitiman način uklanjanja političkih neistomišljenika). Možda najbizarnija situacija u knjizi mi je kad nekakav iranski cover bend (u nedostatku boljeg izraza) svira obrade Gypsy Kingsa. Pri tome moderator na početku večeri upozorava sve prisutne da smiju slušati, ali ne smiju očitovati nikakvu vrst zabavljenosti. Kad netko u publici zaplješće ili se počne njihati u ritmu glazbe, iza zastora proviri kontrolor i pogledom ga opomene. Glazbenici isto tako moraju imati izraz nezadovoljstva time što sviraju i nikako se ne smiju njihati. Idiotizam, kažem vam!
Početak priče Azar Nafisi vezan je uz njezinu ideju da nakon što je 1995. godine zauvijek napustila posao na Sveučilištu, pokrene književni kružok za nekoliko izabranih studentica na kojemu bi se razgovaralo i raspravljalo o knjigama koje na sveučilištu više nisu mogle bez opasnosti obrađivati. Radilo se o Nabokovu (kod kojega se postavlja par vrlo zanimljivih pitanja, osobito kod «Lolite», ali i kod intrigantnog «Poziva za smaknuće» u čijem predgovoru Nabokov podsjeća čitatelja da njegov roman ne nudi «sve za svakoga»*) čiji su romani provokativni i za europskog čitatelja (odmah ću biti iskrena prema vama i reći vam da nisam čitala niti jedno njegovo djelo, tako da ne mogu garantirati ni za što što je Azar Nafisi otkrila o Nabokovu zajedno sa svojim studenticama).
(...)
Za razliku od drugih utopističkih romana, snage zla ovdje nisu svemoćne; Nabokov nam pokazuje njihovu slabost. One su smiješne i mogu se poraziti, ali to ne umanjuje tragediju – gubitak. «Poziv na smaknuće» napisan je sa stajališta žrtve, osobe koja naposljetku uviđa apsurdnu prijetvornost svojih mučitelja i koja se mora povući u sebe kako bi preživjela.
Mi, koji živimo u Islamskoj Republici Iranu, svjesni smo i tragičnosti i apsurdnosti okrutnosti kojoj smo izloženi. Kako bismo preživjeli, valja nam se šaliti na račun vlastite bijede. Jednako tako, nagonski prepoznajemo pošlust – ne samo u drugima nego i u sebi. To je bio jedan od razloga zašto su umjetnost i književnost postale tako bitne u našem životu: nisu bile razonoda nego prijeka nužda. Nabokov je uspio dočarati teksturu života u totalitarnom društvu, u kojemu si posve sam u iluzornu svijetu ispunjenu lažnim obećanjima, gdje više ne uočavaš razliku između izbavitelja i krvnika.»
Sličnu sam stvar zamijetila i ja kod nekih mojih sugrađana u posljednje vrijeme: dosta nam je toga da nas bombardiraju žutilom, svojom neukošću i političkim igrama. Moji sugrađani su u nekoliko navrata pokazali kako su željni normalnih stvari: kina, kazališta, koncerata i sportskih događanja na kojima ne postoji opasnost da će poginuti. Ljudi su sretni kad odu na dva ili tri sata na koncert prilično uspješnog pjevačkog zbora u našem gradu i uvijek manjka karata za takva događanja. Ova kriza (pa i duhovna, ne samo financijska) nije nas zbližila sa širokim narodnim masama, ali nas je zbližila s našim susjedima, rodbinom i najboljim prijateljima: jasno je da nitko od nas ne želi sudjelovati u masovnim prosvjedima gdje ničije interese ne doživljavamo nimalo svojima – želimo za promjenu imati normalne stvari: druženje s prijateljima, isprobavanje novog recepta, zalijevanje biljaka. Pa i čitanje knjige, naravno. U takve se stvari sklanjamo i dok im nam god ne oduzmu, možemo preživjeti.
U Iranu se režim na sve načine nastojao dovinuti izopačenostima kojima bi mogli biti izloženi njihovi građani, pa su u tom smislu uveli i cenzuru.
Nakon 1994., isti je cenzor postao direktor novog televizijskog programa. Tu je usavršio svoje metode, tražeći od scenarista da mu predaju scenarije na audiovrpci; bilo im je zabranjeno da ih učine privlačnima ili da radnja na bilo koji način ima dramsku napetost. Potom bi na osnovi slušanja vrpce donosio sud o scenariju. Ipak, još je zanimljivija činjenica da je njegov nasljednik, koji nije bio slijep, to jest ne u tjelesnom smislu – bez obzira na to nastavio primjenjivati istu metodu.»
Od sve cenzure najviše vjerujem u autocenzuru. Tuđa, vanjska cenzura mi se čini nepravednim ograničenjem slobode i ne mogu je prihvatiti, a pogotovo ne iz vjerskih razloga (danas sam čitala o tzv. «teologiji tijela» u novinama, radi se o disciplini koju je počeo uobličavati pokojni papa radi toga da se konačno ujedine stavovi Katoličke crkve po pitanju spolnosti, a kod nas predavanja za studente na tu temu drži jedan salezijanski svećenik. Više vidi ovdje! Bilo mi je smiješno kako oni nastoje «cenzurirati» svoje vjernike po pitanju toga kakav će spolni odnos imati – spolni odnos koji Katolička crkva «dopušta», naime, konzumira se samo u braku, oralni seks je dopušten kao predigra te smije rezultirati samo ejakulacijom unutar spolnog organa partnerice, analni seks nije dopušten, a seksualni položaji koji su dopušteni uključuju samo one kod kojih će partneri gledati jedno drugo u oči... Molim vas, kako regulirati i cenzurirati jednu tako intimnu sferu, kod koje (ako se izvodi pravilno) nema svjedoka koji bi mogli reći: «Aha, niste se gledali u oči!» I ne samo to – zašto regulirati jednu tako intimnu sferu? Svaki je organizam različit i svakome nešto drugo godi, neizbježno će se dogoditi to da će čovjek morati birati hoće li biti dobar katolik ili dobar ljubavnik. A ono što se događa između «two consenting adults» ionako, kako već rekoh, ne uključuje suce niti svjedoke).
Uvijek sam voljela priče o dobrim, nadahnjujućim profesorima (poput Robina Williamsa u «Društvu mrtvih pjesnika»), pa mi je i sljedeći citat iz knjige «Lolita u Teheranu» bio izrazito zanimljiv:
Lijepu je stvar rekla i u zaključku jednog drugog romana: iako knjiga nije preslika stvarnog života (a niti je obrnuto slučaj) i iako ne treba roman doživljavati bespogovorno točnim, ne treba u njemu gledati niti puku simboličku sliku (alegoriju, ako hoćete točno) – tako se nikako nećete moći uživjeti i nikad nećete djetinjim očima i djetinjom dušom moći promatrati nedaće junaka romana.
(priznajem, možebitno je profesorica Nafisi to ljepše rekla).
Iako profesorica i iako je puno toga prošla u životu, Azar Nafisi nije sebe štedjela kad je govorila o tome kako joj je bilo u Iranu tih godina. Nije se uzdizala – imala je krize, lutala je u stavovima i često je bila depresivna.
Okrenula sam se knjigama zato jer su one bile jedino utočište za koje sam znala, koje mi je bilo potrebno da bih preživjela, da bih zaštitila dio sebe koji se sada sve više povlačio u izolaciju.»
(ovaj sam citat izdvojila da vam ilustriram način na koji ja čitam: zbrda – zdola, skupljam knjige kao hrčak i čitam bjesomučno, bez reda, sistema i discipline).
U međuvremenu, Iran je raznim kreativnim rješenjima nastojao opravdati svoju rigoroznu prirodu. Jedno od tih kreativnih rješenja bila je i institucija privremenih brakova kojima su se utjecali bogobojazni muslimani kad im njihove žene nisu bile pri ruci.
Ljupko, zar ne? Na kraju, moram vam spomenuti i jednog prilično važnog lika u knjizi Azar Nafisi, kojega ona zove «moj Čarobnjak». Radi se o profesoru s njezinog fakulteta koji se svojevoljno i demonstrativno povukao s predavačke dužnosti i zatvorio se u izolaciju u koju je puštao tek rijetke prave prijatelje. Tim osobama on je predstavljao izvor mudrosti i dobrih ideja, a tako je bilo i za profesoricu Nafisi. Evo jedne njegove izjave za kraj:
_________________
* a koji roman nudi sve za svakoga? Trebamo se osloboditi pomisli da svi moramo sve shvatiti i da nam iste stvari moraju biti zabavne, poučne i zanimljive (ili obrnuto: da nam iste stvari moraju biti dosadne, naporne i besmislene). Tu neprestanu «konzervatizaciju» i «uniformizaciju» čitateljskog iskustva vjerojatno nikad neću razumjeti.
utorak, 11.05.2010.
Susan Waggoner: "Bolje od čokolade"
Navodno, svi vole čokoladu, osobito žene (ja sam po tom pitanju malo picky – choosy (po Vuku: piki – čuzi) jer mi je najdraža tamna čokolada s nešto većim postotkom kakaa, a nešto manjim postotkom sladila, iako ne smije biti baš ono isfuravanje s 93% kakaa, to mi se ne sviđa). Svim blogerima i blogericama te inim čitateljima i čitateljicama ovog bloga koji prvu rečenicu ovog posta mogu potpisati mirne duše i čiste savjesti, mogu (i moram) preporučiti roman «Bolje od čokolade» autorice Susan Waggoner. To je priča o proizvodu «Bolje od čokolade», o sintetskom uratku koji ne deblja i koji je namijenjen ženama i muškarcima koji misle na svoje zdravlje, a istovremeno obožavaju okus čokolade i ne žele ga se odreći.
Spomenuti proizvod (u knjizi se on naziva još i kraticom «BOČ») u laboratorijima američke multinacionalne kompanije International Milling izmislio je izvjesni znanstvenik Tom Wilkins. On i njegova supruga Annie (inače glavna pripovjedačica u romanu) bivši su sveučilišni predavači i sada žude za ozbiljnim novcem koji bi im omogućio novu kuću, više slobodnog vremena i bolje obrazovanje za svoju djecu. Zbog toga se oboje, ponukani primamljivom ponudom International Millinga bacaju u bespoštednu reklamnu kampanju za spomenuti proizvod. Ali, dok Tom, Mesija sintetičke čokolade, ima čast da mu se pod noge bacaju brojne očarane žene, Annie obilazi izviđačice, trgovačke centre i bori se protiv nasrtaja zagovornika prirodne hrane.
Iako sam vam ja prilično telegrafski i suhoparno prepričala sadržaj ovog romana, uvjeravam vas da ćete i sami pri čitanju naići na brojne stranputice i zanimljivosti koje ćete bez problema svladavati jer je glavni lik, Annie, definitivno žena s kojom se možemo poistovjetiti – u jednom trenutku u životu koncentrirana je samo na stvari koje joj nedostaju: bogatstvo, lijepa kuća, slava i prestiž. Kad sve to dobije, uvidi da su joj stvari koje ima: obitelj, poštovanje i ljubav, puno dragocjeniji.
U svezi s ovim romanom postavljaju se dva pitanja: prvo od njih je definitivno GMO i sintetička hrana. Biste li jeli ovakvu čokoladu koja kakao, šećer i ine prirodne sastojke nije ni izdaleka vidjela? Što mislite o tome? (osobno, imam priliku jesti maksimalno prirodnu hranu i razlika između prirodno uzgojene i kupljene hrane osobito se osjeti kod mesa bilo koje vrste, i to po mirisu. Nisam sigurna da bih se odrekla domaćih trešanja, jagoda iz domaće proizvodnje ili rajčica dozrelih na suncu, a ne uzgojenih u hidroponskim posudama).
Drugo je pitanje pitanje slave: svi mi pišemo blog u nadi da ćemo jednog dana postati slavni i cijenjeni u široj zajednici (mrvicu sam sarkastična glede ovoga). Jasno, tek 5% nas će doista steći svjetsku slavu, a 95% će nas propasti u turobnu anonimnost. Koliko vam je važno ostaviti javni trag i steći vanjsko priznanje?
P. S. Inače, ako već nisam dovoljno napomenula, knjiga «Bolje od čokolade» je super, čitajte je svakako!
nedjelja, 09.05.2010.
Jane Green: "Babyville"
Za početak dopustite da vam kažem jednu stvar: knjige poput «Babyvillea» autorice Jane Green nikako nemojte čitati ukoliko ste: a) žena, b) trenutno u PMS – u. Sve će vas zabrinjavati. Inače, radi se o još jednom «lakšem» izdanju iz izbora Marjan tiska za čitanje na plaži ili dok čekate da pećnica odradi svoje na pečenci za nedjeljni ručak. Jane Green («Još jedan sjajni bestseler Jane Green.» The Times) je autorica ukupno trinaest uspješnih knjiga od kojih su osim «Babyvillea» kod nas prevedena još dvije, po mojim informacijama – to su «Bez dlake na jeziku» (u izvorniku: «Straight Talking») i «Jemima J.» (u izvorniku «Jemima Jones»). Inače, autorica kao i neke od njezinih junakinja u «Babyvilleu» život provodi na relaciji između Londona i Connecticuta. Također, Wikipedia (za koju čujem da još uvijek nije službeni izvor informacija) kaže kako je Jane Green uz Helen Fielding osnivačica žanra chick – lit (po mom mišljenju, takve su tvrdnje teško dokazive).
Struktura romana «Babyville» je osvježavajuća u odnosu na mnoge druge ženske romane. Naime, umjesto da od početka do kraja pratimo istu radnju kronološkim redom (uz tek blaga «zastranjenja»), u «Babyvilleu» pratimo tri neovisne žene u tri povezane, ali «samostojeće» priče njihovih života. Julia živi s Markom u dugogodišnjoj vezi. Njihov je odnos zapeo na mrtvoj točki, a Julia smatra da bi rođenje djeteta vratilo iskru između njih (pa forsira, što ne urodi očekivanim plodom – pun intended – zbog čega njihova veza još više pati). S druge strane imamo Maeve koja se rukama i nogama, preko kreveta i preko sposobnosti popela do položaja u karijeri kojega je željela ostvariti. Djeca i partner nisu joj bili ni na kraj pameti. «Avantura za jednu noć», kaže opis na koricama knjige, «rezultira neželjenom trudnoćom, ali koliko zapravo neželjenom?» Posljednja je priča možda najživotnija: Sam nakon rođenja svog sina, unatoč podršci supruga i obitelji, jedva se nosi s nezadovoljstvom i umorom zbog brige o malom djetetu.
Kad malo bolje razmislim, sve su tri priče prilično uvjerljive: koliko je lako završiti život s posve neprikladnim partnerom, koji je možda služio da se prebrodi usamljeno razdoblje i koliko žena pati od poslijeporođajne depresije? Kolikim se ženama mora dogoditi nešto što će im iz temelja promijeniti život da bi do kraja ispunile svoj potencijal? (općenito, gledajući neka od posljednjih događanja u vlastitom životu, morala sam se samo odvažiti i napraviti odlučujući korak da bi se, kao što kaže Coelho, svemir urotio da se sve moje želje počnu ostvarivati).
Zaključak? Nije dovoljno samo sanjati, jer snovi koji se nalaze samo u sferi odsanjanoga tamo i ostaju. Ipak, nije potrebno niti isforsirati sve moguće opcije da bi se san ostvario, jer ćete ustanoviti da se pomoć može naći na mjestima na kojima to ne biste nikad očekivali.
četvrtak, 06.05.2010.
Dorothy L. Sayers: "Ruže grimizne boje"
Hm. «Ruže grimizne boje». Ja bih isto tako prevela naslov romana «Strong Poison». No dosta o mom autu, pričajmo malo o meni. Ili još bolje, pričajmo malo o autorici: «Po općeprihvaćenom mišljenju, uz Agathu Christie najznačajniji predstavnik Zlatnog doba britanske detektivske književnosti upravo je Dorothy L. Sayers (1893 – 1957). Književni kritičari i povjesničari žanra smatraju je iznimnim piscem, jer je paralelno s fascinantnim zapletima i sugestivnim protagonistima podjednaku brigu posvetila literarnoj kvaliteti i oslikavanju društvenih i socijalnih okolnosti u koje je smještala radnje svojih romana.»
Kako saznajem na bespućima interneta, ne smijem biti prestroga s izdavačem, nakladničkom kućom VDT koja se jedina upustila u prevođenje i objavljivanja krimića ove klasične, ali ipak ponešto zastarjele dame. Inače, preporučujem vam da svratite do stranice VDT – a (vidi ovdje!), jer mi se čini da su se pomalo orijentirali na triler i na krimić, meni omiljene žanrove, a i cijene su relativno povoljne za meki uvez. Ipak, VDT će imati pune ruke posla ukoliko želi u potpunosti posvetiti čitavu jednu biblioteku autorici Dorothy L. Sayers (naime, njezinih romana s lordom Peterom Wimseyem u glavnoj ulozi ima trinaest, od kojih je osim «Ruža grimizne boje» VDT objavio i «Ubojstvo se mora oglašavati», a ima još i pet zbirki priča o lordu Wimseyu).
Mislim, lord Peter Wimsey. Zamislite si samo tog britanskog gentlemana koji misli da je strašno nekonvencionalan, ali je u usporedbi s današnjim vremenom tipično britanski uštogljen (navodno da je lik lorda Petera Wimseya preuzet od Sayersičinog suvremenika pjesnika i akademika Roya Ridleya). Pomalo smiješan pripadnik britanske visoke klase u «Ružama grimizne boje» susreće zatvorenicu Harriet Vane, inače spisateljicu krimića, koja je uhićena pod optužbom da je arsenom usmrtila svog ljubavnika i nevjenčanog supruga Phillipa Boyesa. Zatvorenici u prilog definitivno ne ide činjenica da je bila vrlo vješta s kontroliranim supstancama s obzirom da je njezin posljednji roman bio upravo o trovanju arsenom. Lord Peter Wimsey angažira sav svoj društveni utjecaj i brojne suradnike (uključujući tu i svog vjernog slugu Buntera, gospođicu Climpson koja na račun lorda Petera vodi paravan – agenciju za zapošljavanje usidjelica i udovica koje imaju pristup informacijama kojima nijedan muškarac ne može prići, te policijskog inspektora Charlesa Parkera, koji pomalo baca oko na Wimseyevu sestru Mary) ne bi li izvukao lijepu zatvorenicu iz ralja pravosudnog sustava i za to ima samo mjesec dana.
Mogu vam reći da mi se svidjelo, doista jest. Pomalo arhaična priča u kojoj nema pucnjave, prijetnji i psovki, ali ima dosta dedukcije prava je stvar za kad se osjećate pomalo... umorni od svijeta koji nas okružuje.
utorak, 04.05.2010.
John Colapinto: "Kako ga je priroda stvorila"
«Što to ima u ljudima tužno...» (znam, Gazde, odvratno!) Ali doista, što to ima gnjusno u ljudima (uključujem tu i sebe koja sam u prvom redu i podigla tu knjigu iz knjižnice s namjerom da je pročitam) da moraju kopati po tuđoj nesreći, po tuđim financijskim izvatcima i tuđim medicinskim problemima? Osjećamo li se doista bolje kad saznamo da Netko Netko iz «Farme» ne zna zbrojiti dva i dva ili kad se osvjedočimo da susjed Pero s trećeg kata boluje od psorijaze? Koga vraga nam je bitno znati što netko ima u gaćama? Je li meni bilo potrebno to što sam saznala kako je došlo do tužne nesreće kod obrezivanja gdje je novorođenčetu oštećen spolni organ do mjere da se više nije mogao zaliječiti? (odgovorit ću na ovo pitanje na kraju teksta)
Dakle, danas govorim o knjizi «Kako ga je priroda stvorila» Johna Colapinta o dječaku kojega su odgajali kao djevojčicu. Odmah mi se na početku svidjela opaska autora u kojoj kaže kako nije htio utjecati na naše mišljenje na bilo koji način, već je samo htio iznijeti činjenice.
Priča počinje s precima Rona i Janet Reimer koji su se iz Nizozemske preselili u Kanadu sredinom 19. stoljeća (u prilično sličnim okolnostima). Menonitska sekta kojoj su pripadali i Ron i Janet slična je amišima, ali mladi se nisu mogli pomiriti s tim nazadnim načinom života i nakon što su se upoznali, vrlo su se brzo vjenčali i preselili u Winnipeg. Lijep mi je citat o njihovim karakterima:
Ron i Janet su imali blizance, Briana i Brucea. Kao novorođenčad, dječaci su imali problema s mokrenjem zbog fimoze (suženja prepucija zbog kojega se on ne može prevući preko glavića) i doktori su savjetovali obrezivanje. Prvi je na redu bio Bruce. Uglavnom, reći ću vam sve točno kako je do toga došlo, iako su okolnosti malo nejasne. Postoji velika mogućnost da je stezaljka koja je korištena bila metalna, a rez se nije izvodio skalpelom nego električnim kauterom (koji odmah nakon reza spaljivanjem zatvara ranu), zbog čega je došlo do provođenja električne energije kroz stezaljku i čitav organ mu je bio spaljen. Kad su to napravili Bruceu, liječnici su se odlučili opametiti i nisu Briana podvrgli istom zahvatu (Brianova se fimoza, u spomen svetoj Ironiji, povukla sama od sebe). Uglavnom, roditeljima su liječnici savjetovali za Brucea da ga ostave takvoga kakav jest, ali da će nakon određenog vremena biti podvrgnut estetskoj faloplastici koja neće biti nimalo funkcionalna, zbog čega neće moći ostvariti normalne seksualne odnose i morat će živjeti odvojeno.
Sve dok se nije proširio glas o čudotvornom doktoru Johnu Moneyu s poznatog Medicinskog fakulteta i bolnice «Johns Hopkins» koji je predlagao da se dječaci s oštećenim spolnim organom u ranoj dobi operiraju radi promjene spola te da ih roditelji odgajaju kao djevojčice. Naime, Money je vjerovao da je rod socijalno, a ne genetski, biološki ili hormonalno uvjetovan. Znači, ako se nekoga odgaja kao dječaka, taj će vjerovati da je dječak (dakako, isto vrijedi i za djevojčice). Roditelji Brucea Reimera su se razveselili jer su imali strašno povjerenje u dr. Moneya. Mene se pak dojmio kao švindler i šarlatan, ali to sam samo ja:
No to nije sve, Money je otvoreno zagovarao pedofiliju, tzv. «oponašanje snošanja» među djecom i niz drugih parafilija – on je uostalom i zaslužan da ti poremećaji iz sfere perverzija dobiju upravo taj naziv (poput recimo, nekrofilije, koprofilije, fetiša na amputaciju, autoerotične asfiksije ili u odnosu na ostale parafilije, banalnog sadomazohizma). Stoga nije čudno da je njegovo istraživanje spolnosti počelo upravo s interseksualnim osobama – osobama koje imaju različite urođene anomalije unutarnjih i vanjskih spolnih organa. U tom slučaju će se morati odstraniti oni organi koji nisu tipični za neželjeni spol (Colapinto govori o genetskim muškarcima koji imaju rudiment maternice i jajovoda, funkcionalne testise, ali sićušni penis ili muškarcima s dojkama, ili ženama s testisima, ili osobama koje su odgojene kao muškarci jer imaju vanjski penis i testise, ali se u pubertetu ispostavi da kroz penis menstruiraju... svega tu ima.) Pa onda, transseksualci – što s njima? To su fiziološki posve funkcionalne osobe koje su psihički svjesne da su rođene u krivom spolu i zato pristupaju operacijama promjene spola. Te dvije skupine uvjerile su Moneya da je za rodnu ulogu «kriva» okolina, a ne prirodna uvjetovanost. Stoga mu je slučaj Brucea Reimera došao kao naručen da potvrdi tu svoju teoriju (nakon što je Bruce operiran i postao Brenda Lee, dr. Money je svojim izvještajima stekao svjetsku slavu i definitivno je profitirao na tome. Utjecaj okoline je dobro došao i jačajućoj feminističkoj struji koja je u utjecaju okoline vidjela potporu za feminističke ideje.)
Međutim, jedan drugi znanstvenik, Milton Diamond, u eksperimentu sa ženkama štakora utvrdio je da postoji tzv. prenatalni testosteron koji ukoliko se proizvodi između šestog i osmog tjedna trudnoće, fetus će imati muški spol, a ukoliko se ne počne proizvoditi, dijete će biti djevojčice. Uloga hormona u određivanju spola dovela je do zaključka da je spol ipak predeterminiran prije rođenja i da će medicinsko – sociološki eksperiment doktora Mengelea (pardon, doktora Moneya) doživjeti neuspjeh.
Ron i Janet Reimer to su već primijetili – Brenda je bila dječak iako je imala dugu kosu i nosila haljine. Nije se htjela igrati s lutkama i rado se tukla s ostalim dječacima i penjala po drveću. Međutim, to čak nije bila ni glavna stvar, glavno je bilo to da se Brenda osjećala kao dječak i da je znala da s njenim izgledom i ponašanjem kakvo su joj propisivali nešto nije bilo u redu.
I onda, u Brendinoj četrnaestoj godini, priča je pukla i Brenda je donijela odluku da se vrati spolu u kojem je rođena, ali ovaj put ne kao Bruce nego kao David. O svom životu i načinu kako ga okolina gleda David je Johnu Colapintu rekao sljedeće:
«Ali znate, da sam imao normalan život, i da mi se ništa od ovoga nije dogodilo, vjerojatno bih bio jedan od onih šovinističkih frajera koji idu na posao, rade kao konji, vraćaju se kući, ispijaju pivo i gledaju sport. Kad bih vidio nekog poput sebe na TV-u, sjeo bih i rekao: «Za Boga, od toga mi se povraća.» Takav bih bio. I tako, znajući da sam ja ta osoba, možete si misliti kako se meni povraća kad se sjetim svega toga. Dao bih ne znam što samo kad bih se mogao s nekim zamijeniti.»
Voljela bih da po tom pitanju imam hepi end za vas, ali nemam. Četiri godine nakon objavljivanja ove knjige, David Reimer je počinio samoubojstvo (točnije, 4. svibnja 2004. godine). Razlozi njegovog samoubojstva ostali su nepoznati, ali se sumnja da je to bilo zbog gubitka posla, razvoda od supruge i dvije godine ranijeg samoubojstva njegovog brata Briana.) Uzroci su vjerojatno mnogobrojni, ali moramo podvući da je sigurno bio nemjerljiv učinak i toga što mu je djetinjstvo bilo upropašteno liječničkom arogancijom i neetičkim eksperimentiranjem.
Odgovor na pitanje koje sam si postavila na početku: nije naodmet što sam pročitala ovu knjigu. Puno sam naučila iz nje, bez obzira na bljakaste medicinske opise. Zavirivanje u tuđe živote čisto zbog pukog zavirivanja nema smisla. Zavirivanje u tuđe živote da bismo iz tuđe muke naučili lekciju za sebe nije uzalud utrošeno vrijeme.
nedjelja, 02.05.2010.
John Colapinto: "Bilješka o piscu"
O Johnu Colapintu nisam ništa čula dok nisam nabasala na njegove dvije knjige u knjižnici prošli put, kad sam zapravo shvatila da sam čula i više nego što sam trebala s obzirom na svoje afinitete i nježnu dušu. Naime, radi se o autoru koji je u svojoj knjizi (koja je 2006. prevedena kod nas) «Kako ga je priroda stvorila» prenosi istinitu priču o dječaku koji je odgajan kao djevojčica. Tu sam knjigu također pročitala (i o njoj ću pričati kroz koji dan), no svjesno sam izabrala da upravo «Bilješka o piscu» bude prva knjiga tog autora koju ću pročitati. (Glede autora, radi se o mlađem momku, pedesetosmo godište, podrijetlom iz Toronta, s prebivalištem u New Yorku gdje živi sa ženom i sinom. Najpoznatiji je po svojim novinarskim angažmanima u časopisima poput Vanity Faira i Rolling Stonea, dok trenutno radi za The New Yorker. Radi se o autoru koji piše značajne feljtone istraživačkog novinarstva, za koje je dobio i brojne strukovne nagrade).
«Bilješka o piscu» (izvornik kaže: «About the Author») pripada beletristici, za razliku od ranije spomenute knjige «Kako ga je priroda stvorila». Knjiga gotovo u potpunosti prati iskaz pisca – koji – baš – i – nije – pisac imenom Cal Cunningham koji radi kao skladištar u jednoj knjižari dok čeka da mu se dogodi književna slava. Samo, stvar je u tome da Cal baš i ne piše. Svaki put kad odluči nešto stvoriti i sjedne s papirom i olovkom, ništa se ne dogodi. Zato radije neprestano spava sa ženama različitih godina i profila. Svoje dogodovštine priča svom cimeru Stewartu, povučenom studentu prava. Samozatajni Stewart postat će ključ čitave Calove životne priče i zvijezda vodilja koja će odvesti Cala do književnog uspjeha, slave i najvećeg ljubavnog pothvata koji se dogodio Calu – braku s njegovom suprugom Janet. Naime, ispada da iako Cal nije nikakav pisac, za Stewarta se to nikako ne može reći.
Svidio mi se ovaj citat koji govori o Calovoj motivaciji da postane pisac unatoč manjku prirodnih predispozicija:
«Prvi put sam javno izjavio da želim postati pisac s petnaest godina. Siguran sam da bi vam psihijatar rekao kako to seže u još ranije dane – možda u početke moje svijesti, u prva predverbalna sjećanja na majku, točnije na njezine žalosne sivozelene oči koje me zbunjuju time što ne uzvraćaju moć razrogačen dječji pogled, već su uperene u strani predmet u ruci suprotnoj od one koja obavija moju guzu u pelenama. Katkad je ono što vidi u dubinama toga tajanstvenog četvrtastog predmeta tjera da se ozari od smiješka ili hihoće; katkad plače dok joj suze potiho teku niz pognuto lice od bola za koji sam čak i ja sa svojom dječjom pameti znao da je povezan s najdubljim izvorom užitka i ljubavi. Ljubavi u kojoj ja nemam nikakvu ulogu.»
Sklona sam reći za ovu knjigu da mi se svidjela i da mi se nije svidjela. Povukla me na čitanje vrlo brzo i nisam je mogla ostaviti, slistila sam je u pauzama od posla i drugim petnaestominutnim odsječcima vremena. Ova knjiga definitivno ima tu kvalitetu. S druge strane, upozorena sam da postoji sličan film pod naslovom «A Murder of Crows» koji govori o literarnoj krađi i posljedicama takve krađe. Što znači da tema nije spektakularno nova (iako je način na koji Colapinto piše definitivno nov glede takve teme). Ima momenata u kojima se bojim da je knjiga namijenjena samo tome da šokira i iznenadi (što je po mom mišljenju definitivno minus). Stil je lagan, ali dubokog značenja, u maniri najvećih pisaca kojima se divi glavni lik (imam dojam da su i autoru dragi), poput Johna Updikea, Josepha Hellera ili Phillipa Rotha. U svakom slučaju, porota još vijeća o kriteriju kojim bih se trebala rukovoditi kad govorim o ovoj knjizi. Ako je taj kriterij isključivo zanimljivost i lakoća prolaska kroz štivo, onda definitivno imamo pobjednika. Ako govorimo o sadržaju i mom subjektivnom dojmu da autor nije iskren prema nama i da nam želi na određeni način smjestiti foru, onda se bojim da gajim određeno nepovjerenje prema autoru.
Dakle, čitanje knjige «Bilješka o piscu» Johna Colapinta u potpunosti ovisi o tome kako ga planirate čitati.
