O Johnu Colapintu nisam ništa čula dok nisam nabasala na njegove dvije knjige u knjižnici prošli put, kad sam zapravo shvatila da sam čula i više nego što sam trebala s obzirom na svoje afinitete i nježnu dušu. Naime, radi se o autoru koji je u svojoj knjizi (koja je 2006. prevedena kod nas) «Kako ga je priroda stvorila» prenosi istinitu priču o dječaku koji je odgajan kao djevojčica. Tu sam knjigu također pročitala (i o njoj ću pričati kroz koji dan), no svjesno sam izabrala da upravo «Bilješka o piscu» bude prva knjiga tog autora koju ću pročitati. (Glede autora, radi se o mlađem momku, pedesetosmo godište, podrijetlom iz Toronta, s prebivalištem u New Yorku gdje živi sa ženom i sinom. Najpoznatiji je po svojim novinarskim angažmanima u časopisima poput Vanity Faira i Rolling Stonea, dok trenutno radi za The New Yorker. Radi se o autoru koji piše značajne feljtone istraživačkog novinarstva, za koje je dobio i brojne strukovne nagrade).
«Bilješka o piscu» (izvornik kaže: «About the Author») pripada beletristici, za razliku od ranije spomenute knjige «Kako ga je priroda stvorila». Knjiga gotovo u potpunosti prati iskaz pisca – koji – baš – i – nije – pisac imenom Cal Cunningham koji radi kao skladištar u jednoj knjižari dok čeka da mu se dogodi književna slava. Samo, stvar je u tome da Cal baš i ne piše. Svaki put kad odluči nešto stvoriti i sjedne s papirom i olovkom, ništa se ne dogodi. Zato radije neprestano spava sa ženama različitih godina i profila. Svoje dogodovštine priča svom cimeru Stewartu, povučenom studentu prava. Samozatajni Stewart postat će ključ čitave Calove životne priče i zvijezda vodilja koja će odvesti Cala do književnog uspjeha, slave i najvećeg ljubavnog pothvata koji se dogodio Calu – braku s njegovom suprugom Janet. Naime, ispada da iako Cal nije nikakav pisac, za Stewarta se to nikako ne može reći.
Svidio mi se ovaj citat koji govori o Calovoj motivaciji da postane pisac unatoč manjku prirodnih predispozicija:
«Prvi put sam javno izjavio da želim postati pisac s petnaest godina. Siguran sam da bi vam psihijatar rekao kako to seže u još ranije dane – možda u početke moje svijesti, u prva predverbalna sjećanja na majku, točnije na njezine žalosne sivozelene oči koje me zbunjuju time što ne uzvraćaju moć razrogačen dječji pogled, već su uperene u strani predmet u ruci suprotnoj od one koja obavija moju guzu u pelenama. Katkad je ono što vidi u dubinama toga tajanstvenog četvrtastog predmeta tjera da se ozari od smiješka ili hihoće; katkad plače dok joj suze potiho teku niz pognuto lice od bola za koji sam čak i ja sa svojom dječjom pameti znao da je povezan s najdubljim izvorom užitka i ljubavi. Ljubavi u kojoj ja nemam nikakvu ulogu.»
Sklona sam reći za ovu knjigu da mi se svidjela i da mi se nije svidjela. Povukla me na čitanje vrlo brzo i nisam je mogla ostaviti, slistila sam je u pauzama od posla i drugim petnaestominutnim odsječcima vremena. Ova knjiga definitivno ima tu kvalitetu. S druge strane, upozorena sam da postoji sličan film pod naslovom«A Murder of Crows» koji govori o literarnoj krađi i posljedicama takve krađe. Što znači da tema nije spektakularno nova (iako je način na koji Colapinto piše definitivno nov glede takve teme). Ima momenata u kojima se bojim da je knjiga namijenjena samo tome da šokira i iznenadi (što je po mom mišljenju definitivno minus). Stil je lagan, ali dubokog značenja, u maniri najvećih pisaca kojima se divi glavni lik (imam dojam da su i autoru dragi), poput Johna Updikea, Josepha Hellera ili Phillipa Rotha. U svakom slučaju, porota još vijeća o kriteriju kojim bih se trebala rukovoditi kad govorim o ovoj knjizi. Ako je taj kriterij isključivo zanimljivost i lakoća prolaska kroz štivo, onda definitivno imamo pobjednika. Ako govorimo o sadržaju i mom subjektivnom dojmu da autor nije iskren prema nama i da nam želi na određeni način smjestiti foru, onda se bojim da gajim određeno nepovjerenje prema autoru.
Dakle, čitanje knjige «Bilješka o piscu» Johna Colapinta u potpunosti ovisi o tome kako ga planirate čitati.