«Što to ima u ljudima tužno...» (znam, Gazde, odvratno!) Ali doista, što to ima gnjusno u ljudima (uključujem tu i sebe koja sam u prvom redu i podigla tu knjigu iz knjižnice s namjerom da je pročitam) da moraju kopati po tuđoj nesreći, po tuđim financijskim izvatcima i tuđim medicinskim problemima? Osjećamo li se doista bolje kad saznamo da Netko Netko iz «Farme» ne zna zbrojiti dva i dva ili kad se osvjedočimo da susjed Pero s trećeg kata boluje od psorijaze? Koga vraga nam je bitno znati što netko ima u gaćama? Je li meni bilo potrebno to što sam saznala kako je došlo do tužne nesreće kod obrezivanja gdje je novorođenčetu oštećen spolni organ do mjere da se više nije mogao zaliječiti? (odgovorit ću na ovo pitanje na kraju teksta)
Dakle, danas govorim o knjizi «Kako ga je priroda stvorila» Johna Colapinta o dječaku kojega su odgajali kao djevojčicu. Odmah mi se na početku svidjela opaska autora u kojoj kaže kako nije htio utjecati na naše mišljenje na bilo koji način, već je samo htio iznijeti činjenice.
«Ovo nije roman. Svi dijelovi dijaloga preuzeti su od riječi do riječi iz transkripata snimljenih intervjua s psiholozima, bilježaka s psihijatrijskih seansa ili su izravna sjećanja svjedoka ili sudionika tih događaja. Nijedan dijalog ili događaj nije izmišljen da bi se postigla «glatkoća pripovijedanja», «ozračje» ili bilo kakav kvazi-pripovjedački cilj.»
Priča počinje s precima Rona i Janet Reimer koji su se iz Nizozemske preselili u Kanadu sredinom 19. stoljeća (u prilično sličnim okolnostima). Menonitska sekta kojoj su pripadali i Ron i Janet slična je amišima, ali mladi se nisu mogli pomiriti s tim nazadnim načinom života i nakon što su se upoznali, vrlo su se brzo vjenčali i preselili u Winnipeg. Lijep mi je citat o njihovim karakterima:
«Kad su Ron i Janet usporedili svoje podrijetlo, začudili su se koliko toga dijele. Njihove sličnosti su ih privukle, no prilično paradoksalno, i njihove različitosti. Janet je nadomještala Ronov katkad pasivan otpor odlučnoj akciji; a s druge strane, Ron, sa svojim polaganim, promišljenim pristupom životu, mogao je zauzdati Janetino lakomisleno oduševljenje i porive. Zajedno su izgradili zajednički entitet jači od svakog pojedinačnog.»
Ron i Janet su imali blizance, Briana i Brucea. Kao novorođenčad, dječaci su imali problema s mokrenjem zbog fimoze (suženja prepucija zbog kojega se on ne može prevući preko glavića) i doktori su savjetovali obrezivanje. Prvi je na redu bio Bruce. Uglavnom, reći ću vam sve točno kako je do toga došlo, iako su okolnosti malo nejasne. Postoji velika mogućnost da je stezaljka koja je korištena bila metalna, a rez se nije izvodio skalpelom nego električnim kauterom (koji odmah nakon reza spaljivanjem zatvara ranu), zbog čega je došlo do provođenja električne energije kroz stezaljku i čitav organ mu je bio spaljen. Kad su to napravili Bruceu, liječnici su se odlučili opametiti i nisu Briana podvrgli istom zahvatu (Brianova se fimoza, u spomen svetoj Ironiji, povukla sama od sebe). Uglavnom, roditeljima su liječnici savjetovali za Brucea da ga ostave takvoga kakav jest, ali da će nakon određenog vremena biti podvrgnut estetskoj faloplastici koja neće biti nimalo funkcionalna, zbog čega neće moći ostvariti normalne seksualne odnose i morat će živjeti odvojeno.
Sve dok se nije proširio glas o čudotvornom doktoru Johnu Moneyu s poznatog Medicinskog fakulteta i bolnice «Johns Hopkins» koji je predlagao da se dječaci s oštećenim spolnim organom u ranoj dobi operiraju radi promjene spola te da ih roditelji odgajaju kao djevojčice. Naime, Money je vjerovao da je rod socijalno, a ne genetski, biološki ili hormonalno uvjetovan. Znači, ako se nekoga odgaja kao dječaka, taj će vjerovati da je dječak (dakako, isto vrijedi i za djevojčice). Roditelji Brucea Reimera su se razveselili jer su imali strašno povjerenje u dr. Moneya. Mene se pak dojmio kao švindler i šarlatan, ali to sam samo ja:
«Uživajući u ulozi «promotora» seksualne revolucije» (kako ga je nazvao New York Times 1975. godine), Money je rijetko propuštao priliku za širenje svog creda o seksualnoj emancipaciji; nakon predavanja održanog na Sveučilištu u Nebraski, jednom studentu je do neba hvalio duboke užitke seksa pod crnim svjetlom; bio je stručni svjedok na sudu u obrani pornografskog filma «Duboko grlo» iz 1973., veličao ga je kao «oslobađajući» film koji će pomoći održanju brakova; pisao je kolumne za New York Times u kojima je pozivao na «novu etiku rekreacijskog seksa». Pacijent kojega je Money liječio 1970-ih zbog rijetkog endokrinološkog poremećaja, sjeća se da ga je jednom usputno upitao je li ikada doživio «zlatni tuš». Mladić, tada bez seksualnog iskustva, nije znao o čemu Money govori. «Kad pišaju po tebi», nehajno je odgovorio uz treperavi, pomalo aludirajući osmijeh, kojim je volio popratiti namjerno provokativne komentare.»
No to nije sve, Money je otvoreno zagovarao pedofiliju, tzv. «oponašanje snošanja» među djecom i niz drugih parafilija – on je uostalom i zaslužan da ti poremećaji iz sfere perverzija dobiju upravo taj naziv (poput recimo, nekrofilije, koprofilije, fetiša na amputaciju, autoerotične asfiksije ili u odnosu na ostale parafilije, banalnog sadomazohizma). Stoga nije čudno da je njegovo istraživanje spolnosti počelo upravo s interseksualnim osobama – osobama koje imaju različite urođene anomalije unutarnjih i vanjskih spolnih organa. U tom slučaju će se morati odstraniti oni organi koji nisu tipični za neželjeni spol (Colapinto govori o genetskim muškarcima koji imaju rudiment maternice i jajovoda, funkcionalne testise, ali sićušni penis ili muškarcima s dojkama, ili ženama s testisima, ili osobama koje su odgojene kao muškarci jer imaju vanjski penis i testise, ali se u pubertetu ispostavi da kroz penis menstruiraju... svega tu ima.) Pa onda, transseksualci – što s njima? To su fiziološki posve funkcionalne osobe koje su psihički svjesne da su rođene u krivom spolu i zato pristupaju operacijama promjene spola. Te dvije skupine uvjerile su Moneya da je za rodnu ulogu «kriva» okolina, a ne prirodna uvjetovanost. Stoga mu je slučaj Brucea Reimera došao kao naručen da potvrdi tu svoju teoriju (nakon što je Bruce operiran i postao Brenda Lee, dr. Money je svojim izvještajima stekao svjetsku slavu i definitivno je profitirao na tome. Utjecaj okoline je dobro došao i jačajućoj feminističkoj struji koja je u utjecaju okoline vidjela potporu za feminističke ideje.)
Međutim, jedan drugi znanstvenik, Milton Diamond, u eksperimentu sa ženkama štakora utvrdio je da postoji tzv. prenatalni testosteron koji ukoliko se proizvodi između šestog i osmog tjedna trudnoće, fetus će imati muški spol, a ukoliko se ne počne proizvoditi, dijete će biti djevojčice. Uloga hormona u određivanju spola dovela je do zaključka da je spol ipak predeterminiran prije rođenja i da će medicinsko – sociološki eksperiment doktora Mengelea (pardon, doktora Moneya) doživjeti neuspjeh.
Ron i Janet Reimer to su već primijetili – Brenda je bila dječak iako je imala dugu kosu i nosila haljine. Nije se htjela igrati s lutkama i rado se tukla s ostalim dječacima i penjala po drveću. Međutim, to čak nije bila ni glavna stvar, glavno je bilo to da se Brenda osjećala kao dječak i da je znala da s njenim izgledom i ponašanjem kakvo su joj propisivali nešto nije bilo u redu.
I onda, u Brendinoj četrnaestoj godini, priča je pukla i Brenda je donijela odluku da se vrati spolu u kojem je rođena, ali ovaj put ne kao Bruce nego kao David. O svom životu i načinu kako ga okolina gleda David je Johnu Colapintu rekao sljedeće:
«Momci na poslu ne znaju što se sa mnom dogodilo. Znate, radim u klaonici. Sami muškarci. Možete li zamisliti? – «Evo čudaka koji je kao dijete nosio haljine.» Stalno ti nabacuju to muško šovinističko sranje. Stalno ti daju do znanja da su oni, kao, gazde kod kuće. Gledaju me i pitaju: «Ko je gazda?» Kažem: «Gledaj, u mojoj kući mi smo partneri. To ne znači da sam slabić; ponekad bude kako ja kažem, ponekad ne; bez obzira na to, radi se o partnerstvu.» Hoću reći, kome treba žena bez mozga koja te slijepo slijedi? To više sliči na roba nego na suprugu. Što će ti rob? Treba ti netko tko ima svoje mišljenje, netko tko će te usmjeriti, tko će ti pokazati pravi put. Jako je teško razgovarati s nekim tko je glup kao cjepanica, tko te slijepo slijedi.»
«Ali znate, da sam imao normalan život, i da mi se ništa od ovoga nije dogodilo, vjerojatno bih bio jedan od onih šovinističkih frajera koji idu na posao, rade kao konji, vraćaju se kući, ispijaju pivo i gledaju sport. Kad bih vidio nekog poput sebe na TV-u, sjeo bih i rekao: «Za Boga, od toga mi se povraća.» Takav bih bio. I tako, znajući da sam ja ta osoba, možete si misliti kako se meni povraća kad se sjetim svega toga. Dao bih ne znam što samo kad bih se mogao s nekim zamijeniti.»
Voljela bih da po tom pitanju imam hepi end za vas, ali nemam. Četiri godine nakon objavljivanja ove knjige, David Reimer je počinio samoubojstvo (točnije, 4. svibnja 2004. godine). Razlozi njegovog samoubojstva ostali su nepoznati, ali se sumnja da je to bilo zbog gubitka posla, razvoda od supruge i dvije godine ranijeg samoubojstva njegovog brata Briana.) Uzroci su vjerojatno mnogobrojni, ali moramo podvući da je sigurno bio nemjerljiv učinak i toga što mu je djetinjstvo bilo upropašteno liječničkom arogancijom i neetičkim eksperimentiranjem.
Odgovor na pitanje koje sam si postavila na početku: nije naodmet što sam pročitala ovu knjigu. Puno sam naučila iz nje, bez obzira na bljakaste medicinske opise. Zavirivanje u tuđe živote čisto zbog pukog zavirivanja nema smisla. Zavirivanje u tuđe živote da bismo iz tuđe muke naučili lekciju za sebe nije uzalud utrošeno vrijeme.