Moram priznati da sam već pomalo zaboravila što mi je bilo tako napeto i zakon u seriji romana Johna Dunninga o knjižaru – detektivu Cliffu Janewayu (nije to njegovo ime, definitivno, kako nekom uopće padne na pamet kombinacija imena Billa Cosbya u «The Cosby Showu» ili poštara Cliffa Clavina u «Cheers» i prezimena kapetanice Voyagera?) koji se opako kuži u knjige, opaki je bivši policajac, i da – opako se kuži u knjige.
Sad sam se sjetila, mora da je zakon to što se Cliff Janeway opako kuži u knjige.
Ako nije to, mora da mi se sviđa njegov hard-boiled stil, da ne spominjem hard-boiled sarkazam:
«Preko puta je Mister Amerike nešto rekao i pokazao na njezino piće. Odmahnula je glavom i pokušala nastaviti sa životom, no on ju je uporno gnjavio. Sisala je led i pijuckala razvodnjeni ostatak pića dok je njezin junak prepričavao prvih dvanaest poglavlja svoje životne priče. Bio je jedan od onih glasnih prdeža kakve ne možete uvrijediti: vjerojatno ga niste mogli ni ubiti osim srebrnim metkom. Bio je na pola puta da zaradi svoj prvi milijun, a nije ga imao s kime podijeliti. Bilo mi je nezamislivo da bi ijedna zanimljiva žena mogla zagristi na tu izjavu, no zanimljivost vjerojatno nije bila ono što je on tražio. Tip je bio kreten. Ako to nije tako, onda sam kreten bio ja. Nisam imao vremena razmišljati o tome jer je upravo tada Eleanor Rigby ustala i ostavila ga bez riječi na pola puta između velike stvari koju je upravo izveo i onih koje su ga tek čekale.»
U «Knjižarevom tragu» Cliff Janeway se iščupao iz one svoje knjižare u Denveru i otišao je put povijesne knjižare, Grayson Pressa u kišoviti Seattle. Poslan je po zadatku privatnog detektiva koji mu je bio bivši kolega u policiji – zadatak je trebao biti lagan: prepratiti jednu relativno neopasnu kriminalku u zatvor u Novi Meksiko. Jasno, kad se stvari zakompliciraju, na scenu stupa novinarka koja je napisala knjigu o slavnom tiskaru Darrylu Graysonu i čiju pomoć Janeway neophodno treba (kako se u svakom nastavku dogodi da i ona treba nešto, khm, khm, od njega, doista ne znam). Da bi otkrio što će se dogoditi u budućnosti, Cliff Janeway mora otići u prošlost i upravo je to u ovom nastavku bilo najzanimljivije.
Ono što smo naučili o svijetu knjiga u ovom nastavku: postoji nešto (ili bolje rečeno, postojalo je, ne znam koliko se sad i to iskomercijaliziralo) što se zove bibliofilsko izdanje. Radi se o ograničenoj nakladi jednog naslova koji je izrađen luksuznije i posebnije od običnih izdanja i koje tiskar prepušta uskom krugu svojih vjernih klijenata. Druga stvar: knjiga ništa ne vrijedi, ma koliko bila stara, ako je oštećena. To uključuje i knjige s posvetama (osim ukoliko posvetu u knjizi nije napravio sam autor), i podvlačenje određenih misli i lupanje žigova s vlastitim imenom i črčkanje po marginama. Treća stvar: shvatili smo (kao i u mnogim drugim situacijama) da se ljudi dijele u dvije grupe.
Postoje kolekcionari, a s druge strane se nalaze čitatelji. Kolekcionari uživaju u fizičkoj pojavnosti knjige: u njezinim koricama, kvaliteti papira, u fontu i otisku slova, u starosti knjige i njezinoj očuvanosti. Čitateljima to nije bitno: ono što traže od knjige oni pronalaze u njezinom sadržaju, neovisno o njezinom izgledu. Zapravo, da kolekcionar i čitatelj nisu dvije različite osobe, već se radi o dvjema krajnostima koje se u određenom omjeru mogu pronaći kod svake osobe koja se bavi knjigama.
Ja sam prvenstveno čitateljica: moje knjige nisu skupa i luksuzna izdanja koja će jednoga dana puno vrijediti, već se radi o mekoukoričenim izdanjima koja služe čitanju. Ne moram posjedovati svaku knjigu koju sam ikad pročitala. Ipak, moja kolekcionarska narav se ističe u tome što ipak volim posjedovati neke knjige, što uživam u kupovini knjiga i što mi je često dovoljno tek da ih vidim na policama. Cliff Janeway je nešto drugo: iako često citira knjige, rijetko mi se tijekom čitanja dogodilo da je baš s ljubavlju govorio o sadržaju neke knjige. S druge strane, s pohotom i strašću može satima raspravljati o kvaliteti nekog uveza ili fontu nekih slova. On je više kolekcionar, a ja sam više čitateljica (možda bih i ja bila više kolekcionarka kad bi kod nas tržište rabljenih knjiga bilo razvijenije i kad bi se vrtjelo više novca u optjecaju, no što ćeš!)
Drugo pitanje koje mi se postavilo tijekom čitanja jest o tome treba li i kako cenzurirati djecu od čitanja nepodobnih knjiga. Znam da sad zvučim nevjerojatno srednjovjekovno, ali moram priznati da kao ne-roditelj nemam iskustva s time što bi djeci valjalo zabranjivati (i bi li im trebalo uopće zabranjivati). Recimo, imam dojam da ne bih djeci do određene dobi davala da čitaju Harolda Robbinsa. Ne znam bi li klinci trebali čitati Stephena Kinga. Bi li trebali čitati krimiće? Ne znam, neki su bezazleni, a neki uz kriminalni sadržaj imaju i tone lascivnog (ironija jest da me više zabrinjava da čitaju o seksu nego da čitaju o ubojstvima – to vam je moja puritanska priroda!) Što vi mislite o tome, trebaju li roditelji kontrolirati što djeca čitaju (ukoliko uopće čitaju bilo što osim lektire, ako i lektiru) ili treba biti sretan da uopće nešto čitaju?